SAID ŠTETA: Kemo, uviđam da je život ovdje isto što i ona nagrada koju su ti dodijelili a koju nisi htio primiti pa je ostala na čuvanju kod našeg zajedničkog prijatelja Adnadina u muzeju. Zato smireno prihvatamo ono što nam djelitelji na zemlji ne mogu dodijeliti, smijemo se nebu A smrt još nije umiranje.

Ne odlaze oni koji iza sebe ostavljaju djela! Iako rođen u Sarajevu, majka Konjičanka, otac Tešnjak, još kao dijete doselio se podno Vrtaljice da tu ispisuje roman svoga djetinjstva. Upravo je Vrtaljica vezala naša dva bića kojima Neretva udahnu svježinu i probudi čula koja se rađaju sa čovjekom. Tako je Kemal postao pisac a ja ostao da zapisujem uz nadu da ću to jednom biti kada odem gore na nebo. Na kraju, zakazao sam i susret, uz ono, vidimo se Kemo gore na Nebeskoj Vrtaljici.

Tog ponedjeljka, sedmog februara 2022.godine, u velikoj sali grada Zenica dok smo se komemorativno obraćali crnobijeloj fotografiji Kemala Mahmutefendića, čovjeka koji je decenijama hodio Zenicom, a znam da je umjesto hamajlije, baš kao i ja nosio Konjic u svojim njedrima, kišilo je olujno nebo. Nosio je Kemal ono što ljudi ovog dunjaluka nemaju niti to mogu spoznati. Odlazim u Konjic i hodam Kolonijom pa pored Društvenog doma zastanem na spomeniku pored stećaka. Gledam Vrtaljicu tamo preko Neretve, isto kada sam gore prvi put prilazio djevojci onako uzdrhtao kao list jasike na vjetru.

Tješim se da svi smo mi Putnici, i pokušavam se sjetiti bar jednog stiha Iz pjesama posvećenih Kordeliji ali ne ide. Iz bezdanih usta samo se otimao uzdah. Metak u Odesi ostavljao je pusti Otok u mojim mislima, na kojem samo Rasulo mirisa svjedoči da još sam živ. Osjećam kako mi je u glavi potreban Repetitorij za brzo ponavljanje ili utvrđivanje naučenog gradiva jer se poput neznalice vrtim u mjestu. Pomislih, da bar mogu Odabrane pjesme recitovati tu iznad rijeke što klizi bistra kao Suze moga naroda što bi na njemačkom kojeg ne znam zasigurno zvučalo bolje. Ali neće me razumjeti rijeka. Gledam Vrtaljicu i na trenutak mi se učini kao Zaključana šuma, a Moj put, svijetao i tužan. Dolje Neretva! Čak ni Pjesme napisane u dvorcu Baćanu u Ludbregu, tog trenutka nisu mogle preko mojih usana dok sam bacao poglede u rijeku baš kao one davne mladosti gore na Vrtaljici. Ali uzalud!

Moji pogledi bili su Mrtvi a ja Genije na smetljištu, bačen kao stih neke Ostale pjesme i još ponešto.

Znao sam da mi nije ostalo puno i da trebam prići blizu, baš tamo gdje je davno zaspalo Djetinjstvo pod Vrtaljicom, dok prugom pored Igmanovog stadiona klize Noćni vlakovi. U glavi košmar i prvi put vidim smrt kao razbojnika koji je preplašio mačka Groma u Romanu o novčiću. Poput Saliha pod orguljama nosio sam teške tonove na svojim ramenima a trebao sam koračati i stići tamo gdje smo na trnu okačili, Kemo svoje djetinjstvo a ja svoju mladost i prve ljubavi. Tamo gdje smo jedino izgledali kao da smo Pali sa oblaka. Zastao sam podno Vrtaljice. Ispod spuštenih kapaka izvirale su Priče Gustava Flobera. Krenuo sam u našu vječitu pustolovinu prolazeći pored mjesta zvanog Govnara. Da, tako smo ga zvali davno i danas ga tako zovu. Onda sam prosuo Pogled sa pećine, danas je djeca zovu Kemina pećina, i zašutio otuđen od ovog bića koje još diše. Negdje sam u Gratzu na Murinselu i pijemo kahvu. Nikada tamo nisam bio ali osjećam jako da Vidjeli smo se u Austriji.

Spuštam se sa Vrtaljice i sa našom drugaricom redam uspomene a kao da prstima kopamo svoj grob. Ustvari, Putevi, ljudi, grobovi, samo su ogoljela istina bitisanja ovdje. Tek uramljena slika koju ću nazvati Život bez gaća na kojoj Čovjekoliki ljudi još umišljaju svoje trajanje u plastičnom dotjerivanju lica koje bez duše puca kao suha hercegovačka zemlja, što joj uvijek fali vode. Odlazim nasmijan da još dijelim zalogaje lijepog razgovora o čovjeku i sa čovjekom, kojeg je nestašica svela na endem pod suncem. Nosim Misli za svaki dan kako ćemo se sresti gore na nebeskoj Vrtaljici, gdje možda nema onih mjesta koje smo nalazili na ovoj Vrtaljici i podno nje, ali je dobro da ćemo i gore baš kao i ovdje dolje pronaći sebe, pronaći čovjeka. Prije koju godinu si rekao “Ja sam pjesnik ustvari. Poezija je život i život je poezija.” Ovo me potaklo razmišljanju o smrti kojem ni sam ne mogu odoljeti i nalazim nekoliko stihova iz tvoje pjesme Spremam se da umrem koji su najavili naše nebesarenje.

Sve one koji će se skupiti nad lešinom
rastjerati na vrijeme.
Rukopise ostaviti na lišću,
stijenama i oblacima,
i, to nemoj zaboraviti,
na morskim talasima.
Pa si opečatio stvarnost koja je ostala sa vidljivim tragovima kao na onom mjestu ispod Vrtaljice.
Svima oprostiti
- pa neka ih njihova savjest grize
kao stidne uši između nogu.

Kemo, uviđam da je život ovdje isto što i ona nagrada koju su ti dodijelili a koju nisi htio primiti pa je ostala na čuvanju kod našeg zajedničkog prijatelja Adnadina u muzeju. Zato smireno prihvatamo ono što nam djelitelji na zemlji ne mogu dodijeliti, smijemo se nebu A smrt još nije umiranje.