MEHMED MEŠA DELIĆ: Niko ko u politici prolazi od stava da je svijet jedinstven i kome globalizam predstavlja osnovu političkog mišljenja, ne može zastupati tako stupidne ideje koje je Merkel iznijela na tom skupu mladih Nijemaca, među kojima ima i onih koji se školuju, studiraju, rade s vršnjacima čiji su preci „Gastarbeiteri“. Njen govor je bio antikulturan, antikrišćanski i to je govor sirene vraćanja unazad, a ne napretka Njemačke u novi svijet.

O politici i političkim uspjesima Angele Merkel sve je rečeno i napisano. Poznato je kako je ona tražila izlaze za teškoće i kako je nalazila najjednostavnije rješenje. Ona je za jedne bila dobra, a za druge opasna. Svi oni koji žive u Njemačkoj, a posebno stranci sjećaju se njene izjave kao kancelarke da je u Njemačkoj propao pokušaj stvaranja multikulturalnog društva i da se svim ljudima koji žele živjeti na tlu njemačke države mora nametnuti obaveza uklapanja u ono što se naziva njemački identitet, jedna je od najbrutalnijih i najgorih izjava koju je bilo koji zapadni političar dao u posljednjh tridesetak godina, tj. sve od vremena ujedinjenja Njemačke i pada komunističkih sistema u Evropi.

Merkel je u govoru njemačkoj kršćanskoj omladini 16. 10. 2010. godine, rekla da su Nijemci u početku prihvatili strane radnike „Gastarbeitere“ koji su bili nužni zbog opravka njemačke privrede, da su se nadali da će oni nakon toga otići nazad u svoje zemlje, ali da oni to nisu učinili i da sada u Njemačkoj žive potomci tih prvih useljenika.

Dolazak stranih radnika je počeo od 1955. godine, a potražnja je završena 1973. godine zbog naftne krize. Ti strani radnici iz Španije, Italije, Turske, Grčke i svih dijelova bivše Jugoslavije. On su dolazili, odlazili, ali i u Njemačkoj ostajali. Puno njih su u Njemačkoj i sahranjeni.
Svi oni koji su dolazili u evropske zemlje morali su posjedovati „radne ugovore“ „radne dozvole“, „boravične dozvole“, a Evropljani, istina, nisu pitali Afrikance i Azijate niti Amerikance kada su se doseljavali na njihovo tlo, otimali im zemlju i bogatstvo, pretvarali ih u robove i iskorištavali za svoj napredak. U sile je kratka pamet, kaže se u našem narodu. Svaka sila na kraju će se vratiti onamo od kuda je krenula.

Merkel nije spominjala zasluge tih radnika za obnovu njemačke ekonomije. Ona je njih tretirala samo kao najamnu radnu snagu koja nakon završenog posla biva otpuštena. Potomke tih ljudi rođenih u Njemačkoj ona smatra strancima. Kakva preverzija mišljenja, i to od jedne krišćanske političarke.
Kakvog smisla nakon govora Angele Merkel imaju sve deklaracije o pravima ljudi, slobodi izbora mjesta života, i zanimanja, prava na jezik, kulturu i običaje kao onome što čini srž odnosa u budućem svijetu koji navodno gradimo?

Šta je s idejama Evropljana, od Šumana (Schimman) do De Gola (De Gaulle), o Evropi naroda, a ne država, kao tvrđava odvojenih nacija?

Zar ona nije znala da se time vraća u tvrđavu nacije i ograđuje od svijeta budućnosti?
Zbog čega je onda slala svoje vojnike u Irak, Afganistan i na druga mjesta gdje se navodno bore za novi svijet sloboda? Tada je to golo osvajanje tuđih teritorija slično onom kolonijalnom.
Ta izjava po svojoj njemačkoj brutalnosti i prizemnoj razumljivosti takva je da u svakom čovjeku koji je prošao stravičnu historiju evropskih nacionalizama i fašizma budi sjećanja na vrijeme kada je vladalo geslo „Deutschland, Deutschlan über aless“ i kada su kao iskonskom njemačkom narodnom i historijskom duhu definitivno suprotni bili označeni Židovi i Cigani, koji se nisu odricali svog identiteta, odnosno kada je naizgled logična i prirodna ksenofobija postala najteža i krvava bolest savremenog čovječanstva koja ga je koštala skoro stotinu miliona ljudskih života.
Merkel je lagala kada je govorila da su Nijemci pokušavali razviti ono što je ona nazvala multi – kulti društvo, a što podrazumjeva priznavanje prava useljenima na njegovanje jezika, vjere, tradicije i kulture, ali da je pokušaj propao, jer nije donio očekivanu punu integraciju stranaca u njemačko socijalno, socio – psihološko i kulturno tkivo i da taj model mora biti odbačen i Njemačka mora od stranaca zahtijevati punu integraciju u ono što se naziva njemački duh, način mišljenja, način rada, i tradicionalna njemačka kultura.

U traženju izlaza za teškoće u koje su ušla sva zapadnoevropska društva, a koje nisu proizveli ljudi koji su se u traženju posla useljavali u te zemlje. Merkel nalazi najjednostavnije rješenje, ono koje je jedan njen predhodnik iz tridesetih godina već obilno koristio, a to je da za teškoće nađe krivca u strancima i projektira nanovo jednu čistu Njemačku posvećenu svome iskonskom duhu.
Neprilagodljivosti njemačkom duhu za Nijemce je, kako prema Angeli Merkel izgleda, najveći grijeh svakog čovjeka. Za svakog čovjeka koji misli, u vezi s ovim izjavama Angele Merkel postavlja se nekoliko pitanja.

Prvo je zna li gospođa Merkel šta znači multikultralno društvo i zbog čega je za obične ljude, multi – kulti, kako ona kaže, model društva danas jedini model za očuvanje ljudske zajednice. Je li gospođa Merkel svjesna da njen anti multi – kulti stav negira smisao postojanja ujedinjene Evrope i vraća nas u Evropu nacionalnih država koje će biti zatvorene ne samo jedna prema drugoj nego i prema ostatku svijeta?

Zna li gospođa Merkel da je način mišljenja koji demonstrira vraćanje našeg političkog mišljenja rješavanja problema današnjeg svijeta za skoro dvije stotine godina unazad, tj. na Bečki kongres i Meterniha (Metternich).

Niko ko u politici prolazi od stava da je svijet jedinstven i kome globalizam predstavlja osnovu političkog mišljenja, ne može zastupati tako stupidne ideje koje je Merkel iznijela na tom skupu mladih Nijemaca, među kojima ima i onih koji se školuju, studiraju, rade s vršnjacima čiji su preci „Gastarbeiteri“. Njen govor je bio antikulturan, antikrišćanski i to je govor sirene vraćanja unazad, a ne napretka Njemačke u novi svijet.

Nije, međutim, ništa neobično da određene političke snage u Evropi promoviraju ksenofobičnose stavove. To se zbiva u Danskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Švedskoj, pa se prelilu na Mađarsku, Poljsku i sutra može biti opća evropska politička tendencija, što bi značilo kraj same Evrope. Svima koji misle i nisu papagaji i poslušnici onih koji imaju silu kojoj nisu ni mentalno ni moralno dorasli, mora biti teško oko srca i moraju se zamisliti pred budućnošću ako će nju graditi ljudi, oni naizgled kuriozoni, ali veoma opasni ljudi koji u Evropi šire ksenofobiju, i to njen najgori vid, a to je islamofobija.

To je najgori vid savremene ksenofobije, jer određuje historijski, kulturni i vjerski profil koji treba eliminirati, baš kao što je nekada bio na sličan način određen i profil židovstva.
Oni imaju sve pretpostavke za jedan novi galop mržnje prema drugačijim ljudima. To su muslimani – južnjaci, Arapi, Turci i Azijati, koji se doseljavaju i čine naš svijet odista svijetom, a ne rezervatom za određene vrste ljudi. Ovdje treba posebno pomenuti evropsku migracijsku krizu iz 2015. godine iz afričkih i azijskih zemalja, a kojih je najviše našlo utočište u Njemačkoj.

Ono što je ovdje za nas bitno jeste ipak spoznaja o lažima o evropeizmu, slobodama i pravima ljudi i da se sve te velike riječi reziduiraju u bijednom nacionalizmu koji ponovo prijeti Evropi i svijetu.
Od kako su nestali Brant (Brandt) i Šmit (Schmidt) u socijaldemokratiji više i nema političara koji bi bio svjestan šta za svaku državu znači ne samo socijalna nego, prije svega, nacionalna nepravda i nacionalizam. Zbog toga nije bilo promptne političke reakcije na ovaj užas koji je svim ljudima koji vole slobodu priredila Merkel.

Njemačka historija u 20. vijeku bila je užasna zbog spoja nacionalizma i socijalizma, tj. zbog ideje da se socijalistička pravednost očituje jedino kroz superemaciju i prava nacije koja ima svoju državu, vlast i silu. Avet takve historije viri iz riječi bivše kancelarke Angele Merkel i mi možemo reći jedino da se opet treba bojati Nijemaca koji razmišljaju kao Angela Merkel.