Tog dana 29.marta 2001.g. u Bihaću je bilo kišovito i prohladno. Moj sestrić foto-reporter i novinar Rusmir Karat ugovorio nam je susret sa urednikom Unsko-Sanskih novina Kemalom Coco. Čuo sam za njega i čitao njegove pjesme, ali ga nisam lično poznavao. Dok smo pili kahvu koju nam je pripremio jedan od njegovih saradnika Kemal nam je pričao o poslu koji obavlja, novinama koje uređuje i svom dugogodišnjem iskustvu stečenom u tiskanim medijima širom Bosne i Hercegovine- Sarajevu, Banja Luci, Bihaću…Kako nam reče, u šali ili zbilji - Bilo ga je svugdje, pa je “bio svačiji i ničiji”.

Od našeg susreta prošlo je 20 i više godina. Možda bi taj susret ostao samo u dragom sjećanju, da mi baš danas ne dođe pod ruku Kemalova zbirka pjesama “Ničiji pjesnik”, koju mi je poklonio na rastanku. Kad je pisao pjesmu “Ničiji pjesnik”, po kojoj je nazvao zbirku, nije znao niti mogao znati koliko je zaista bio naš pjesnik i koliko će dugo to biti. I već u prvoj pjesmi iz ove bogate zbirke “ Ne peglaj košulju” Sabira - promocija ove knjige nigdje neće biti. Ti znaš da smo mi tuđinci u svojoj Bosni”. A samo nekoliko stranica dalje umjesto aluzije “svačiji i ničiji” u pjesmi “Ničiji pjesnik” probuđena nostalgična težnja za zavičajem.

Ničiji pjesnik

Ni naš ni njihov ni svoj ni pasji ni zvjerski ničiji baš ničiji Niko me ne želi ni tvoji ni njihovi ni moji ni daljine ni tuđine ni živi ni mrtvi ni pijanci ni propalice ni bogati ni rogati niko i nikada

Po svijetu lutam izgubljen među svojima među tvojima među njihovim među našim među zvjerima među psima među ljudima među neljudima Po svijetu lutam kao sjena kao stari panj samujem među beskućnicima među sretnicima među nesretnicima na zemlji ničijoj ničije pjesme pjevam A toliko bih volio u svojoj zemlji i svom gradu pjevati svoje pjesme

Napisao je Coco desetinu knjiga poezije i proze. Prvu zbirku pjesama “Valovi na Uni” posvetio je Bihaću i rijeci Uni (1963). Zbirku “Crni okvir” objavio je 1970, “Da mi je znati” 1974, “Čestitka za mamu” 1976, “Bosni u pohode” 1981, “Krivonogi” 1982, “Pjesme izbjegličke” 1999, “Šašavi razred” 1999, “Zvijezde i svici” 2001 i “Smotanko” 2001. U zbirci “Soko” ispričao nam je 28 impresivnih životnih priča prepisanih iz samog života.


Kemalov bogat, sadržajan i vrijedan književni opus brzo je našao svoju publiku i dobio društvena priznanja. Nagradu “Veselin Masleša” i Zlatnu plaketu grada Banja Luke dobio je 1981, Knjževnu nagradu “Skender Kulenović” 2001, a nagradu “Nasiha Kapidžić Hadžić” - Vezeni most” B.Luka 2012.g

Kemal Coco je rođen u Banja Luci juna 1936.g. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu, a 1957. preselio u Sarajevo i radio kao saradnik u više novina i časopisa; jedno vrijeme u redakciji lista “Čuvari Jadrana”. Od 1962.g. vratio se u Bihać i zaposlio kao novinar u listu “Krajina” gdje ostaje do 1970, kada prelazi u Banja Luku u list “Zadrugar” i dopisništvo “Politike expres” za Bosansku Krajinu.

Godine rata 90-tih Kemal je proveo u Banja Luci u kućnom pritvoru i izbjegličkom kampu Gašinci u Hrvatskoj. Iz milionske kolone bh izbjeglica i prognanika vratio se u Bihać na mjesto urednika “Unsko-sanskih novina” u kojima je ostao do penzionisanja.

Kroz vrijeme i događaje, koji se smjenjuju u njegovoj poeziji kao na filmskoj traci, ostaje njegov jednostavan ali upečatljiv književni izraz, pun duhovne snage i emocionalnih izliva, koji na čitaoca ostavlja jak i nezaboravan dojam.

U pjesmi “U sebi nešto nosim”. Sve mi se čini da sam na uzburkanom moru i da sam nečija mala igračka, koja se i sama igra ovim životom kao tuđim…

Pjesmu “Život i ja” završava sa …meni se i sada pojavi želja da lutanjem živim svoj život, onakav kakav sam odavno proživio

“U Rodnom gradu”… Šetam rodnim gradom, susrećem nepoznate prolaznike - ili sam ja zalutao ili oni?...

U pjesmi “Moj brat”… Ujutro su ga odveli na prisilni rad, u podne je bio mrtav

U pjesmi “Šta je kome ostalo od mog brata”… piše da je ubijen 11.11.1994, na radnoj obavezi, a ja znam da nije tako, i da je ubijen na prisilnom radu.. da njima ostane mercedes, a nama tuga i sjećanje

U pjesmi “Jesen u centru Gašinci”…stotine izgubljenih duša i tijela čekaju autobuse, za odlazak u nepoznato….a nismo znali da se kada autobus krene, nećemo više nikada vidjeti

Kroz pjesmu “Tuđe”… U tuđini sve je tuđe

U pjesmi “Zakon tuđine”... meni ovdje mnogi ne vjeruju da sam imao svoju zemlju, i svoje rijeke, i planine, i sve svoje, i više nego što oni imaju… Oni meni ništa ne vjeruju, a ja njima moram sve

U pjesmi “Pismo mrtvoj majci”... Ti si majko sretna, mada nisi među živima, pokriva te bosanska zemlja, a čija će mene?...

Nakon pjesama iz 1980-tih “Kad sam Bosnom hodio”: Višegrad, Derventa, Tešanj, Livno, Travnik, Velika Kladuša, Kulen Vakuf, Ključ… kaže- Otišli su moji ljudi došli su novi, obala pusta, jedino je voda ista

A tih martovskih dana 2001. Bihać se budio iz zimskog sna. Plješavica se još skrivala u magluštini, a od Une strujao hladan zrak. Ja i moj Rusmir smo odlazili na kahvu u neki od kafića u centru grada. Prilazili su nam njegovi prijatelji i poznanici, da nas pozdrave. A njega su svi znali, jer su redovno pratili njegove reporterske izvještaje sa kulturnih, sportskih i drugih događaja. Bio je foto reporter i novinar. Tim poslom se bavio preko 20 godina. Nažalost,
nema više među nama reportera i novinara Rusmira Karata, nema pjesnika, književnika, urednika više novina i časopisa Kemala Coce.

Moje sjećanje na njih čini me tužnim i sjetnim, ali i sretnim što sam ih imao kao drage i svoje.

Poezija Kemala Coce opipava puls, liječi dušu kad je otrovana, blaži bol srca kada srce boli, ublažuje tugu kada tuga mori. Glas njegove pjesme je glas vremena u kojem je živio i stvarao. Njegove pjesme su traganje za životom, u kojem su porodična ljubav i harmonija nezamjenjivi. Njegove pjesme su njegova duša. I kad je osjetio da život gubi smisao, da tijelo počinje da pada, ona ga je pokretala vodila i održala. Ljubav i snaga njegove poezije nije samo u jezičkom izrazu, već i u tome što reafirmiše životne vrijednosti i daje im smisao u vremenu kojem pripadaju.

Pjesnik, prozaist, novinar Kemal Coco je umro 21.6.2016.godine od posljedica moždanog udara, a sahranjen na groblju Harmani u Bihaću. Njegova bogata književna ostavština je trajan spomenik koji je sebi za života podigao.