Piše: Prof. dr. Adamir Jerković Gospodin Kalabuhov se očigledno zanio jer je BiH „vidio“ kao rusku guberniju. Zanemario je volju Bosanaca koji su alergični na pritisak bilo koje vrste. Prenebregli su da mala BiH nije nikada dopuštala nikome, pa neće ni Rusiji, da određuju njene sigurnosne aranžmane i prioritete. Nepodnošljive prijetnje koje je izgovorio ruski ambasador spadaju u neprihvatljivu diplomatsku retoriku. Na tragu informbirovštine iz '48., ambasador Kalabuhov je bez imalo diplomatskog senzibiliteta izjavio drsko da će Rusija reagirati na pokušaj da se BiH pridružiti NATO-u. Pri tom je naveo da je na primjeru Ukrajine Rusija pokazala šta očekuje. Drugim riječima, „pripazite“ Bosanci, vidite šta se i vama može desiti. S podignutim prstom g. Kalabuhov je tražio da ne vjerujemo vlastitim očima, jer za Rusiju ovo nije vojna operacija u drugoj državi nego vrsta “mirovne misije“ i da Rusi „oslobađaju Ukrajince od nacističke prijetnje“. Arogantno, nema šta.

U Predsjedništvu BiH da se ne lažemo uvijek je bilo natezanja između tri kabineta „konstitutivnih naroda“, što je u postojećim okolnostima i „normalno“. Ipak, sve je bilo u granicama pristojnosti i korektnosti dok je u srpskom uredu sjedio g. Živko Radišić. Sada se, međutim, sve otelo kontroli. Danas iz zgrade „šefa države“, koja bi bez obzira na sve razlike morala biti primjer ozbiljnosti, svakodnevno gledamo seoska izmotavanja srpskog člana Predsjedništva BiH. U susretima sa ambasadorima stranih zemalja Dodikova služba trivijalno prekriva umjetničke slike sa motivima džamija, ili „švercuje“ i postavlja zastavu entiteta RS tamo gdje joj nije mjesto, ili mu dolaze harmonikaši da u oficijelno radno vrijeme svirkaju i pjevaju uz čašicu „Srpkinja me majka rodila“, baš u „inat muslimanima“. Ili „Romaniju“, koju očigledno Dodik nije ni razumio kada ju je „prisvojio“ za sebe, kao što ima namjeru da prisvoji pola BiH. Taj skoro animalni poriv nije bio izražen na početku njegove političke karijere kada je na stranim oklopnjacima „zauzeo“ mjesto premijera u Banja Luci sa samo dva poslanika, a danas mu ti isti oklopnjaci smetaju kada patroliraju cestama u RS-u (sic!). Promjena je kod Dodika nastupila 2006. godine. Potpunu transformacija doživio je 2016. prilikom prvog odlaska Putinu, a krešendo dolazi 2018. godine kada je sedam dana pred izbore u BiH bio ponovo primljen kod „hazjajina“. Od tog susreta očekivao je mnogo. I dobio je mnogo. S Putinom „u rukavu“ za sebe je obezbjedio pobjedu u srpskom takmičenju za člana Predsjedništva BiH. Postao je ostrašćeni „putinovac“ sa ruskom zastavom u reveru. Od tada počinje otvoreno djelovati na planu secesije. Ali, istovremeno, i Moskva traži produbljivanje svoga uticaja u RS (BiH), koja uz Srbiju postaje važna tačka ruske infiltracije na Balkanu. Uvlačenje pod Putinov šinjel Dodik je učinio 2018. godine kada se u Banja Luci slavio „ilegalni“ 9. januar. Postalo je jasno, iako ne svima, da RS kreće putem razdruživanja. Ovu Dodikovu namjeru uočio sam mnogo ranije, a te godine i očigledno. Prva misao koja mi je se nametnula bila je sličnost sa Fikretom Abdićem, koji je u doba socijalizma postrojavao svoje traktoriste, peradare i druge radnike Agrokomerca. Sada je to isto radio Dodik u RS-u, samo mnogo opasnije. Gledali smo penderkaše razvrstane u ešalone i sve one koji su nosili bilo kakvu uniformu, počev od poštara do mažoretkinja. Ali, jedan od glavnih likova koji je na „paradi“ ostao pomalo neprimjećen bio je Rus Anatolij Bibilov, koji je sebe nazivao „predsjednikom Republike Južne Osetije“. Za one koji ne znaju – Južna Osetija je pobunjena „država“ nastala raspadom SSSR-a. Nju danas podupire samo Rusija nakon što je proglasila 1992. svoju „nezavisnost“ od Gruzije, kojoj stvarno pripada. Ovu „državu“ i Abhaziju priznala je Rusija (uz proruske Venecuelu i Nikaragvu), kao i Pridnjestovlje u Moldaviji, gdje Rusi imaju svoje baze. Mojim partnerima u Gruziji napisao sam da se radi o drskom spoljnom miješanju Rusije u unutrašnje poslove te zemlje. Gruzijcima /Džordžijancima sam rekao da je prisustvo Bibilova neustavnom praznovanju 9. januara samo jedan u nizu pokušaja „bosanskih separatista da izbore svoju 'Južnu Osetiju' (nezavisnu RS)“. U pismu sam naveo da je Ustavni sud BiH proglasio ovo praznovanje neustavnim, jer je to „dan kada je, u stvari, počela pobuna i agresija na BiH“. Ono što sam mogao tada na poziciji koju sam obavljao, uradio sam. Ali nisam primijetio da je bilo mnogo bh. institucija koje su uradile slično. Zašto ova priča o Južnoj Osetiji, Abhaziji, Pridnjestovlju, kojoj priključujem „nezavisne“ države NR Donjecka i Luhanjske Narodna Republika i svakako Krima, otetih od Ukrajine. Pobrojane marionetske države su nastale direktnim vojnim uplitanjem moćnog susjeda. Moskva je „priznala“ J. Osetiju i Abhaziju 2008. nakon što su ruske trupe upale na teritoriju matične države Gruzije. Ruska strategija je, pravljenje incidentnih situacija i grubo miješanje u unutrašnje poslove „neposlušnih“ zemalja. Tako je „nanišanjena“ BiH, a Rusi su za ovu stvar dobili važnog saveznika – srpske separatiste u drugom dijelu BiH, koji se naziva RS. Međunacionalni konflikt u BiH bi se dogodio da rat sa Ukrajinom nije izmaknuo kontroli Moskve. Provođenje ovog plana u BiH je započeto od prve Dodikove posjete Putinu. Kulminiralo je ovih dana otvorenom prijetnjom ruskog ambasadora Igora Kalabuhova zbog bosanskog približavanja NATO-u. Gospodin Kalabuhov se očigledno zanio jer je BiH „vidio“ kao rusku guberniju. Zanemario je volju Bosanaca koji su alergični na pritisak bilo koje vrste. Prenebregli su da mala BiH nije nikada dopuštala nikome, pa neće ni Rusiji, da određuju njene sigurnosne aranžmane i prioritete. Nepodnošljive prijetnje koje je izgovorio ruski ambasador spadaju u neprihvatljivu diplomatsku retoriku. Na tragu informbirovštine iz '48., ambasador Kalabuhov je bez imalo diplomatskog senzibiliteta izjavio drsko da će Rusija reagirati na pokušaj da se BiH pridružiti NATO-u. Pri tom je naveo da je na primjeru Ukrajine Rusija pokazala šta očekuje. Drugim riječima, „pripazite“ Bosanci, vidite šta se i vama može desiti. S podignutim prstom g. Kalabuhov je tražio da ne vjerujemo vlastitim očima, jer za Rusiju ovo nije vojna operacija u drugoj državi nego vrsta “mirovne misije“ i da Rusi „oslobađaju Ukrajince od nacističke prijetnje“. Arogantno, nema šta. Neskrivene prijetnje i pokazivanje zuba jednoj maloj zemlji koja namjerava voditi svoju nezavisnu politiku i prema Beogradu i Zagrebu, ali i prema Moskvi. Zaboravio je pri tom na sovjetsko tragično iskustvo iz Afganistana. Pitanje je da li nervozne i bezobrazne reakcije ruskog diplomate smiju ostati bez komentara i imamo li pravo oglušiti se prema onima koji vrše agresije prema drugim suverenim državama. Previše gluposti za jednog diplomatu koji bi po sili zakona morao biti proglašen „personom non grata“. Ali, jasno je da do ovakvog raspleta neće doći, jer ne postoji jednoglasnost u Predsjedništvu BiH. Srbin je, naravno, protiv. Koristeći ovu situaciju Kalabuhov se može ovako ponašati u zemlji prijema a što je suprotno diplomatskoj praksi svuda u svijetu. Ipak, dvojica probosanskih članova Predsjedništvu BiH imaju pravo ignorirati ovakvog nosioca diplomatske prakse koji zagovara silu. Potpuno je jasno da učešće Rusije u PIC-u postaje nespojivo sa njenim članstvom, a naročito nakon prijetnje ambasadora mogućom destabilizacijom BiH ukoliko neki njegovi članovi „nastave popuštati samovolji Schmidta“. Iz ovoga se jasno vidi ko je, u stvari, mogući pokretač destabilizacije BiH. Naravno, to je Rusija, koja se već dugo izjašnjava protiv zaključaka PIC-a u koji ne uplaćuje svoj dio participacije, a kao zemlja agresor više ne bi trebala biti u sastavu Vijeća za implementaciju mira. Ovo tim više što vodi šovinističku prosrpsku politiku u BiH. Rusija podržava Dodikove napade na institucije BiH i njegov secesionionizam, vanustavne poteze preuzimanja državnih ingerencija, njegov apartheid, podrivanje pomirenja među bh. narodima, ima stalnu praksu provođenja vanustavnih referenduma i zaustavljanja BiH na njenom evroatlanstkom putu, koja negira genocid i suprotstavlja se institucionalno visokom predstavniku itd. Sve su to dovoljno snažni razlozi za donošenje ovako drastične mjere. (Analizu iz Oslobođenja)

(Autor je bio savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)