Naša je urednica u svojoj kolumni u ponedjeljak otvorila pitanje odgovora (i dogovora) bošnjačkih i probosanskih partija na zahtjeve HDZ-a i HNS-a: ovo je prilog debati koja ostaje otvorena na našim stranicama

Hrvatsko pitanje nametnuto je u ratu, održavano nakon Daytona, zaoštreno pod predsjedavanjem Ante Jelavića (zbog čega je i smijenjen), a danas je ono postalo sasvim legitimno. Stranci su mislili da su eliminiranjem Jelavića 2003. godine definitivno razriješili hrvatski “problem”. HDZ, međutim, nikada nije “zaboravio” temeljnu ideju o separatističkoj Herceg-Bosni. Iza promjene Izbornog zakona, na čemu uporno insistiraju sistematskom indoktrinacijom, krije se novo uskrsnuće paradržavne tvorevine. Još je u svježem sjećanju nedavno Čovićevo šaputanje svom stranačkom istomišljeniku o izbornoj reformi kao prvoj fazi u stvaranju 3. entiteta, što je zapravo uvod u rasturanje Bosne i Hercegovine.

OPSJEDNUTOST HDZ-a: Još mi je u mislima zloslutna rečenica koju je 23.3.1999. izrekao predsjednik Izetbegović pred Westendorpom i Schumacherom: “Hrvati neće stati dok ne razbiju BiH.”

PROF. DR. ADAMIR JERKOVIĆ: Bosanska strana ima historijsku odgovornost za očuvanje države. Svako dalje popuštanje vodilo bi u postupnu smrt BiH, a “razumijevanja” za HDZ stajalište kada se govori o izboru člana Predsjedništva, koja dolaze iz nekih probosanskih partija, u najmanju ruku, nisu jasna. Pod pretpostavkom da su u pravu, bilo bi uputno saslušati njihovo obrazloženje kako izabrati hrvatskog člana Predsjedništva “u duhu Daytona” a da se biranje ne vrši segregacijom. Iz ugla Bosanaca izborna reforma po notama HDZ-a je nemoguća.

Čović danas aktivno radi na potpunoj destrukciji države, a narativ o BiH ponavlja i premijer Plenković, čijom zaslugom ovuda šetaju evropski birokrati i traže od građana BiH da popuste pritisku. Zahvaljujući njemu i odsutnosti bosanskih lobista, termin “konstitutivni narodi” našao se u Strateškom kompasu EU. HDZ traži da isključivo oni biraju svog člana Predsjedništva, što je u suprotnosti sa stavovima Venecijanske komisije, koja zagovara snaženje građanske države. O toj opsjednutosti HDZ-a najbolje govori njihova sramna aparthejdska inicijativa o obilježavanja “naroda”. Ona podrazumijeva da se, npr., u ličnu kartu upisuje pripadnost pojedinca etničkoj grupi. Principijelnu izbornu promjenu podržava i bh. strana. Njome bi se trebalo osigurati ravnopravnost i nediskriminacija svih građana, što je u skladu s presudom Sejdić-Finci Evropskog suda za ljudska prava.

Bosanska strana ima historijsku odgovornost za očuvanje države. Svako dalje popuštanje vodilo bi u postupnu smrt BiH, a “razumijevanja” za HDZ stajalište kada se govori o izboru člana Predsjedništva, koja dolaze iz nekih probosanskih partija, u najmanju ruku, nisu jasna. Pod pretpostavkom da su u pravu, bilo bi uputno saslušati njihovo obrazloženje kako izabrati hrvatskog člana Predsjedništva “u duhu Daytona” a da se biranje ne vrši segregacijom. Iz ugla Bosanaca izborna reforma po notama HDZ-a je nemoguća.

Hrvatski zahtjevi su bili potpuno jasni i Aliji Izetbegoviću. U trilogiji “Alija izbliza” (2005) do tančina govorim kako se naš kabinet borio protiv ovako nakaradnih ideja. Izetbegović kaže (23. 3.1998) američkom pregovaraču Gelbardu (str. 65, knj. 1): “Mi hoćemo Federaciju, oni hoće da uđu u institucije, ali da ne dadnu ništa zauzvrat.” Nacrtao je šefu OHR-a Westendorpu i japanskom premijeru Obučiju tokom odvojenih susreta (april 1998) bh. trougao: “Ovdje Hrvati drže jedan dio teritorije, tu Bošnjaci imaju 0% vlasti. Na preostalih 28% federalne teritorije Bošnjaci su većina, ali ne vladaju sami, nego dijele vlast sa Hrvatima i Srbima. Dakle, na 60% teritorije nemamo vlast.” Obuči je zanijemio, a Westendorp je rekao: “Ova situacija mora se promijeniti!” Ali, ona se nije promijenila.

HDZ je uporno istrajavao na reformi izbornog zakonodavstva uz aktivnu srpsku asistenciju. U tome su djelomično i uspjeli, najprije preko nove strukture Vijeća ministara. Prema Dejtonskom sporazumu, Ustav BiH ne propisuje paritet za Vijeće ministara kao ni za Ustavni sud. Država je morala ići na “remont”. Svojom odlukom od 14. 8. 1999. Ustavni sud BiH je utvrdio postojanje konstrukcione greške. Parlamentarnoj skupštini je dat rok od tri mjeseca da izvrši usklađivanje neustavnih odredbi sa Ustavom BiH. O tome “natezanju” oko promjene strukture u Vijeću ministara u više poglavlja moje trilogije pišem: “Srpski političari su zagovarali konfederativnu zajednicu, u kojoj bi entiteti faktički bili države, dok bi BiH samo figurirala...”. Svaki pokušaj promjena izazivao je strahovite otpore Srba, ali i kod HDZ-a. Umjesto klasične vlade, postojalo je Vijeće ministara sa dvojicom kopredsjedavajućih. Izetbegović je predložio proporcionalan sastav: 3 Bošnjaka, 2 Srbina i 1 Hrvat..., jer “Ustav ne poznaje paritet i nacionalni konsenzus kao metod odlučivanja u Vijeću ministara”. Glasao je kontra Jelavića i Radišića.

Oni su htjeli paritetno vijeće, konsenzus u odlučivanju, rotiranje predsjedavajućeg svakih 8 mjeseci i da se umjesto potpredsjedavajućih imenuju 2 ministra bez portfelja. U postupku zaštite vitalnog nacionalnog interesa blokirali smo ovu odluku. Na naše primjedbe da paritet obesmišljava izbore nisu imali argumentiran odgovor. Naglašavali smo da je paritet utvrđen samo za Predsjedništvo (1+1+1) i Dom naroda BiH sa tri etnička kluba od po 5 izaslanika iz reda Bošnjaka, Srba i Hrvata, što je kasnije Evropski sud za ljudska prava u više presuda i osporio. Sve je bilo uzalud. Imali smo tvrdoglavu srpsko-hrvatsko blokadu.

Rukovođen interesom opstanka BiH, Izetbegović je bio prisiljen na popuštanje. Stranci su bili vezani Ustavom. Ipak, predlagali su kompromis. Na 66. sjednici, u čijem radu je učestvovao i Matei Hoffman (zamjenik visokog p.), upućen je u parlamentarnu proceduru Nacrt dokumenta. I pored jasnog pozivanja na član IX 3. Ustava BiH, koji kaže “funkcioneri imenovani na položaje u institucijama BiH, u pravilu, odražavaju sastav naroda BiH”, i danas je u sastavu Vijeća jednak broj ministara iz različitih konstituentnih naroda. Zanimljivo, da se u tački 6. Zakona o Vijeću ministara decidirano kaže da “ukupni sastav Vijeća ministara će u toku cijelog mandata biti u potpunosti u skladu sa Ustavom BiH, naročito njegovim čl. V. 4.(b) i IX.3.” Sada da vidimo šta piše u Ustavu pod članovima na koje se poziva Zakon: Član V 4. b) Najviše dvije trećine svih ministara mogu biti imenovani sa teritorije Federacije. Ovdje se, dakle, uopće ne propisuje paritet, ali se to praksom ustalilo. Zbog toga je važno znati gdje u vrhovnom dokumentu, Ustavu BiH, piše da mora biti jednak broj ministara iz konstituentnih naroda. Ne piše nigdje. I sada.

POTKOPAVANJE DRŽAVE: Vratiti se na striktno poštovanje odredbe člana V.4. Ustava, bilo bi skoro nemoguće. Najmalobrojniji narod, koji se žali na majorizaciju, danas ima isti broj ministara kao najmnogobrojniji. Ili, recimo, da prođe nekim slučajem izborna reforma za koju se zalaže HDZ, a da sutra neko zatraži promjenu te nakaradne ideje koja BiH vodi u srednji vijek, to bi, također, bila nemoguća zadaća. Jasno je da dobitnici više nikada ne bi htjeli ispustiti dobijeni benefit. Suštinski, dakle, više se ne smije udovoljavati megalomanskim interesima HDZ-a, koji traži 100%, a pri tom ne daje ništa, koji stalnim insistiranjem pretvara jednu do jučer ilegalnu ideju (Jelavić) u danas “legitimni” prijedlog.

Niti treba pristajati na pritisak hrvatske države, koja se otvoreno i bezobrazno miješa u unutrašnje odnose u BiH, a već 12 godina ne provodi uputu svog Ustavnog suda. Da bi tražila, mora najprije počistiti nered u vlastitoj kući. Bosanske patriotske stranke moraju najprije utvrditi, a onda i “zakovati” najmanji sadržalac, ali bez dominacije ijedne političke opcije. Ne učine li to, BiH prijeti velika opasnost potkopavanja države. Jer, poslije priželjkivane promjene izbornog zakonodavstva, HDZ će doći sa zahtjevom za novu teritorijalnu organizaciju, koja se već najavljuje. Na kraju će uslijediti veliki propuh po BiH. Uostalom, iskustva neoborivo govore o tome.(Izvor: oslobodjenje.ba)

(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)