Autor: Sead Zubanović

SEAD ZUBANOVIĆ: Ogromno je zlo koje su poštenim ljudima nanijela tri pomenuta bezdušnika pišući laži i tako ponovno afirmišući crkvene mitove koji su navodili mase na činjenje najgorih zločina. Zavedeni i zasljepljeni željom za nekakvom osvetom, njihovi sljedbenici su počinili i još uvijek čine strahobalne zločine. Ali, red je da saznaju kako su završili svoj život na ovom svijetu njihovi ideolozi.

Za Petra Petrovića Njegoša, Ivu Andrića i Mehmeda Mešu Selimovića u Srbiji kažu da su kao nesrbi više učinili za velikosrpstvo, nego svi srpski književnici zajedno! Književnost koja je nastajala na njihovom poganom nijjetu pokazala se kao nezamjenljivo i izuzetno kvalitetno pogonsko gorivo srpskog nacionalizma, šovinizma i fašizma. Mržnja prema pripadnicima islama je njihov zajednički imenitelj, a sve ostalo su nijanse.

Njegoš je u svom genocidnom pamfletu „Gorski vijenac“ surovo, do u detalje objasnio kako treba postupati sa onima koji ne ljube krst časni. Pokrštavanje krvlju, klanje, po njemu je najefikasniji način eliminacije tih „potura“ i za taj čin je odredio i mjesto riječima, „oltar pravi na kamen krvavi.“

Andrić je obrazložio zašto to treba činiti i kroz svoje romane elaborirao navodnu istorijsku krivicu koju ti muslimanski pagani nose jer su tlačili i patili navodno Srbe kojih u Bosni tog vremena, o kome on piše, nije fizički ni bilo. Njegovim lažima o prljavim, lijenim i podlim starosjediocima države Bosne koji, zbog toga, sasvim opravdano ne zaslužuju pravo življenja na ovim prostorima, pridružio se i Meša Selimović. On je u Dervišu i Tvrđavi nadogradio pomenute podlosti i dodatno karakterno dehumanizirao narod kome i sam pripada da bi tako pojasnio zbog čega je dozvoljeno sve činiti u cilju nestanka istog. Samim tim je opravdao sve ono što će se, u dolazećem vremenu, dešavati ovoj državi i njenom najbrojnijem narodu. Anam oni, preko Drine, znaju to da „cene“. Iz tog razloga i najveću književnu nagrada Srbije, pored mnogobrojnih ulica, škola i trgova, nazivaju njegovim imenom.

Božiji zakoni su nepromjenljivi i uvijek vrijede, a njihova osnovna poruka je napomena na ljubav i dobronamjernost u životu za koju nam je obećana nagrada, kao i kazna u slučaju suprotnog ponašanja. Često su te naredbe ljudi pretvarali u narodne poslovice, zbog njihovog što većeg približavanja čovjeku, kao što su: „Dobro radi, dobru se nadaj“, „Misli tuđem teletu, Bog će dati tvom djetetu“, „Ko drugom jamu kopa, sam u nju upada.“ Nažalost, ovoj trojici, o kojima je riječ, zasluženo pripada mjesto koje je nasuprot dobra.
Ogromno je zlo koje su poštenim ljudima nanijela tri pomenuta bezdušnika pišući laži i tako ponovno afirmišući crkvene mitove koji su navodili mase na činjenje najgorih zločina. Zavedeni i zasljepljeni željom za nekakvom osvetom, njihovi sljedbenici su počinili i još uvijek čine strahobalne zločine. Ali, red je da saznaju kako su završili svoj život na ovom svijetu njihovi ideolozi.

Genocidni pjesnik Petar Petrović Njegoš je obolio od sifilisa, u trideset osmoj godini života njegovo tijelo je bilo u fazi raspada, rane su smrdile toliko da su ga najbliži ostavili da crkne od gladi i žeđi uz obalu mora. Niko mu više nije htio ni prići.

Nacistički diplomata Ivo Andrić je svoj život okončao potpuno lud u bolnici sa dijagnozom smanjenog dotoka krvi u mozak. Nije znao ni svoje ime reći.

Dobri srpski zet Mehmed Meša Selimović je umro u kućnom pritvoru, bolujući godinama, poslije nekoliko moždanih udara. Mučna činjenica je bila da je u svom neznanju svašta činio sa vlastitim izmetom pa su ga, iz tog razloga, morali vezati za krevet. Baš ponižavajuće, zar ne!?

I šta na kraju reći. Ovo su gorke činjenice o kojima mnogi neće da razmišljaju dok čine djela kojima Tvorac svih svjetova nije zadovoljan. A, sve se vraća, sve se plaća! Zaista je, za primjer onima koji pameti imaju, grozan životni kraj trojice velikosrba, nesrba! Šta koga čeka poslije smrti, u obećanoj nam vječnosti, ljudi nemaju pravo donositi zaključke, mada išareti, sami po sebi, često mnogo govore.