AZIZ HUREM: Široko je i od davnina poznato da su kraljevi i autokrati odani luksuzu, da su ne zasiti u svojim nastranostima, da su ne zaježljivi u ne moralu i poligamiji, da imaju posebne službe koje im udovoljavaju te bestidne snove i želje.

Slike iz dječačkih dana su nam najdublje urezane u sjećanje a ponajviše su i najupečatljivije one iz kuće u kojoj smo se rodili, rasli i sanjali o nekoj svijetloj budućnosti.

U moju kuću, kuću mojih roditelja je svraćala ulema i ljudi od stasa i glasa – bar za moje tadašnje dječačke horizonte i okvire su to bili viđeni ljudi. Ljudi čija se slušala i čija je besjeda bila poslednja i imala težinu i značaj. Uglavnom su to bili razgovori na visokom moralnom nivou. Niko nije ni pomišljao da sastavi „je i be“ ili da priča o „onim“ stvarima. O muškim stvarima od pojasa do koljena i o ženskom avretu od glave do pete se nije ni šaptalo a komo li glasno kazivalo. Bilo je tu i onih koji nisu bili ono kako su se i sâmi predstavljali pa su pokušavali da odigraju velike muslimane. Jedan od njih bijaše i bivši policajac u Titinoj državi koji je eto ko biva doš‘o t'obe u nadi da se zaboravi njegov dosije, proguarao se i zauzeo mjesto redovnog mujezina. Neki su ipak govorkali da je još uvijek ostao na vezi sa režimskim ljudima u toj tamošnjoj državi i podnosio im izvještaje šta hodža zbori sa mimbera i šta se pretresa na muslimanskim sijelima. Ne sumnjivo je da je takvih doušnika bilo ne brojeno mnogo od 1945. do 1992. Ovaj naš bijaše malo dužeg i odriješenog jezika pa mu se znalo omaknut što obični insan nikad ne bi kazao, a sve sa ciljem da i drugi razvežu jezike i izreknu ono šta im je na srcu. S tim materijalom k‘o s vrućom halvom bi on odmah bržebolje sutri dan na svom motorčiću do polit-komesara da mu izbifla poimenično „državne neprijatelje“.

Tako jedanput uz duhan i kahvu – da bi on pokazao da mu je poznato i ono iza paravana – reče: Znadete li vi dragi moji da ove naše političare đe god se maknu bilo u Jugoslaviji jal u stranskim zemljama čeka pun krevet. Ne znajući šta da mu odgovore - naravno svi su zašutili i komentara nije bilo. Moglo se samo zaključiti da on žali što nije i on jedan od njih. Inače, volio je on pored masne sofre i masne priče sve ostalo da mu je masno a birvaktile i ljuto. U taj vakat jugoslovensko kolo pored Tita su vodili Stane Dolanc, Mika Špiljak, Edvard Kardelj, Pozderci, Mikulić, Dizdarevići, Stambolići, ... A oni su njemu bili idoli, bar dok je nosio palicu i pištolj za pojasom.

*****
Kazivao mi je jedan ahbab predstavnik jedne zapadnoevropske firme u Rusiji da mu Rusi nisu htjeli potpisati ni jedan ugovor prije nego ih on ugosti i priredi im sav luksuz negdje u evropskoj metropoli, na nekim egzotičnom ljetovalištu ili ostrvu ili na nekom najopremljenijem skijalištu u Alpama. Podrazumijevalo se tu sav i pun program, „all inclusive“ sve od kavijara i pohotnih sobarica do noćnih klubova najviše kategorije do punih kreveta i orgijanja sa ženama iz egzotičnih zemalja koje prodaju ljubav i ispunjavaju sve bizarne i skupe „želje“. Kada je to moj prijatelj predočio svom šefu – dobio je od njega bjanko potpis i zeleno svjetlo – sve na račun firme. A onda je posao krenuo. Ugovori su potpisani, a cijena proizvoda njegove firme je sada postala manje važna. Kupovali su Rusi i ono i onoliko što nikada neće potrošit i što im nikada trebati neće.

*****
Široko je i od davnina poznato da su kraljevi i autokrati odani luksuzu, da su ne zasiti u svojim nastranostima, da su ne zaježljivi u ne moralu i poligamiji, da imaju posebne službe koje im udovoljavaju te bestidne snove i želje.
E sad te niske želje se ne mogu od svakog ni tražiti niti će ih svako ispunjavati. Oni „veliki“ tačno znaju gdje, šta, kada i od koga mogu zahtijevati. Osim toga, svakako je da Arap od Turčina i obrnuto to ne može i neće tražiti niti će mu ovaj taj luksuz prirediti jer u njihovom vjerozakonu stoji jasna zabrana takvih čini. Isti slučaj je i kada se bošnjački, malezijski, azerbejdžanski, iranski ili bilo koji musliman nađe u toj poziciji s jedne ili druge strane. Sva saradnja bilo politička, ekonomska, vojna i bilo koja druga se svodi na čisto poslovno polje. Tu nema podmazivanja niti bilo kakvih „egzotičnih mazalica“ osim nekakve skromne hedije sa kulturnim, tradicijskim ili islamskim sufiksom. Ni jedan od ove dvojice se ne usuđuje da priredi gostu taj program koji naglašavam, se režira i realizira između onih manje vjernih vjeri a više odanih državi i svom narodu. I na kraju, saradnja ostaje često suhoparna i površna sa tapšanjem po ramenu tek toliko radi kamera i medija. Ali kad se taj isti šeik, ili emir iz Emirata ili bilo koji drugi sultan ispod palme sa užarenog pijeska sa svojom svitom nađe u “gradu na vodi“ odnosno u gradu na Dunavu sa punim „kuferima“ onda pršte dolari kao vatromet na sve strane.
Ti šeici i sultani osvjedočeni poligami, padaju na utegnute vlahinjice ili vlahinjdure sa dekolteom do pupka – pa još ako mu ta ista ili druga zaigra trbušni tango ili zavrca kukovima na stolu pa zatim omahne ispred nosa bogatim poprsjem potpisuju se ugovori zlatnim perom i pazaruje i kupuje na ne viđeno sve što ima na tržištu. Pohotne gare, srbijanke šumadinke im mušto i diskretno češkaju leđa i lepezama j… hlade i od komaraca brane. Svaka radi svoj posao i trudi se da se što bliže „namakne“ šeiku i da mu što dublje zavuče ruku u džep. Posebno „zaslužne“ dobijaju poseban turistički boravišni status u Abu-Dabiju, Dohi, Dubaiju pa možda i Carigradu u najluksuznijim četvrtima i ekstra opremljenim vilama i apartmanima – kako bi svojim „investitorima“ bile na dohvat ruke. O luksuzu i komforu koji ove radodajke uživaju za svoj šićar i korist svoje države nije potrebno govoriti jer je to više nego očito.
U odnosu na profit koji naš istočni komšija na ovakav način pribavlja svojoj državi cijena luksuza ovih konkubina je minorna, bez obzira što im na usluzi dok borave tamo stoje i luksuzne limuzine poput Lamborghinija, Ferraria i sl. A onda, kad te iste šeici iskuse vraćaju ih nazad kao potrošenu robu u zamjenu za druge. Za novu i frišku plavušu ili garavušu se pobrine agencija zadužena za ovu rabotu. Uz sve to se produžavaju stari i prave novi ugovori i investicije gdje nema cjepidlačenja i bilo kakvih težih uslova i zahtjeva.

Naravno, Bosna nema takvu agenciju, niti će je kad imati. Pa i kad bi bila sva Bosna bošnjačka ne bi takvoj agenciji bilo mjesta ni u Sarajevu niti bilo gdje. Ali, isto tako, dok god Bosna stoji na tri noge svaki potez koji bi vodio napretku i ekonomskom prosperitetu će biti odbačen ili opstruisan.
Treba li posebno naglašavati da je preko 600 turskih firmi angažovano u Srbiji, te da su turske investicije u toj državi tolike o kojima Bosna može samo sanjati a trgovinska razmjena ovih dviju zemalja prelazi pet milijardi Eura.

Saradnja između UAE i Srbije je obimnija nego sa bratskom Rusijom ili Kinom, „predsedniku“ Srbije su vrata širom otvorena diljem arapskog „sveta“ kako to svakodnevno ispiraju srbijanski mediji praveći od njega poslovno i diplomatsko čudovište, dok su za Bosance samo malo odškrinuta ili se svode na turističke posjete, tapšanje po ramenu i stajanje pred kameru.

Da je sreće i da je Arapima i Turcima stalo do Bošnjaka – sav muslimanski svijet je trebao zamandalit trgovinske i finansijske tokove sa Srbijom i eresom dok ne saviju uši i priznaju istinu i ono šta se od njih traži. Da je sreće Bosna bi trebala biti Arapima i Turcima Joker u rukavu – pa gdje god im zapne na međunarodnoj političkoj mapi da potegnu taj Joker iz rukava. Teško je vjerovati da Arapi ne poimaju da su Srbijanci lažovi, da za svoj, nacionalni ili državni interes su spremni i na najpodlije igre, da se umiju pod kožu uvuči onome do koga im je stalo. Dakle spremni su na sve samo da ostvare svoj cilj. Kada su kao tradicionalni i zakleti povijesni njemački neprijatelji uspjeli da se Merkelovoj uvuku u ….cu onda je svaki komentar suvišan. I ne samo njoj nego mnogim evropskim facama su se još uvijek predstavljaju kao bezgriješno čedo.

Ilustracije radi: za jednog palestinskog izgnanika koji živi u Abu Dabiju se goviri da je sumnjiva ličnost te da je centralna figura te da djeluje iz sjene dok puni srbijanske banke i privatne džepove. Princ Muhamed bin Zeid živi pod optužbama da je posrednik u distribuciji srpskog oružja na Bliski Istok (da bi se muslimani međusobno ubijali praveći Srbiji posao i novac). Ili još bizarniji primjer: da je Tomislav Nikolić odlikovao Muhameda Dahlana „Ordenom srpske zastave drugog stepena“ – bit će da Nikolić tako strasno voli Dahlana.