Bosanskom društvu se veže još jedan čvor sa trajanjem budućih stotinjak godina. Ako izuzmemo zločine nad Bošnjacima, u prošlosti su među Bošnjane uvukli etnicitete, u imenu države uveli složenicu, u ratu usložnili državu sa dva (ne)ravnopravna entiteta, iscjepkali kantonima, distriktom i sve to "zamandalili" konstitutivnim narodima. Sad kad su nas prebrojali, cementiraju "zajedničke institucije" i probrane za vlast slijedećih stotinu godina. Tezu da u Bosni nije riječ o većini, niti manjini a niti o demokratskim standardima nekako još samo Bošnjo treba da prihvati i da je u svakom pogledu manje vrijedan jer živi među (nad)ljudima čiji su civilizacijski propusti već zaboravljeni i oprošteni a glasovi jači. Ta teza kreće od predpostavke da bosansko društvo ne treba dalje razvijati jer ni njegovo okruženje nije moguće dalje razvijati. A sve što se ne razvija propada osim onog sa puno konzervansa, a i ono kao takvo nekad postane neukusno. Uz dejtonsku luđačku košulju i krvavo razgraničenje ljudi sad treba nametnuti još jednu ogradu prema Bošnjacima. Poput geta u Varšavi četrdesetih, Gaze u Palestini zadnjih pedeset godina, aparthejda u Južnoj Africi, rasne diskriminacije u SADu i ovoga što spremaju Bošnjacima nema razlike jer (nad)čovjek nikako da sagleda svoju narcisoidnost. Stoljetna krađa glasova se sprema pred našim očima. Pored svih izazova sa kojim se današnji svijet nosi, izgleda kao da demokratija posljednje bitke vodi i u Bosni. Da li današnje međunarodno pravo može nekoga pozvati na odgovornost zbog toga, da li u ovom svijetu ima još nade ili se treba pomiriti da u ovakvom svijetu za nas bolji mir nije moguć? Ovakav razvoj situacije samo potvrđuje da je isplativo biti ratni zločinac a da Ahmedu treba oduzeti i ono mizerno pravo što je mogao pecati ribu.

Unatoč svim zločinima i svemu što se desilo, kod bosanskih Srba se nazire neki oblik pluralizama i kritičke misli prema sopstvenim slabostima i onome što su politički predstavnici prekršili razgraničenjem sa narodima i stvaranjem RSa. To proizilazi iz činjenice da se mržnja prema drugom jednostavnije preobrazi u neki drugi (sa)osjećaj nego kada se radi o narcisoidnost. Narcisoidnost je odnos prema sopstvenom biću i teže se uviđa njegova deformacija nego kod mržnje. Kod mržnje je to pojava prema spoljašnjem te se lakše samouviđa kao deformacija. Broj Hrvata koji daju podršku građanskom konceptu u BiH je mali i nedovoljna snaga da kao zajednica osjete sigurnost i dobiju vlasti sa koliko su zadovoljni. Razumljivo je i da kao zajednica nisu u stanju izroditi pluralizam u političkoj misli jer polaze sa dvije ekstremne pozicije i to isključivom idejom i strahom od malobrojnosti. Rezultanta je glas koji treba da vrijedi više i ambicija da im se ozakoni trećina vlasti u Bosni bez obzira što Hrvatsku zovu maticom. Ta osigurana trećina vlasti bi veoma lako „usisala“ i onaj dio Hrvata koji naginju građanskom uređenju a to bi onda bila katastrofa za bosansko društvo. Ako se pokuša razumjeti njihov realan strah i ako se prihvati činjenica da rješenje može biti samo i isključivo bazirano na kompromisu u korist države, njene održive opstojnosti, njenog razvoja u maticu svih ljudi koji u njoj žive, onda ima šanse za bolji mir u Bosni. U suprotnom rješenje bazirano na ratnom zločinu (p)ostaje dio tog zločina a njegovi protagonisti su direktni sudionici tog poduhvata.

Ideja da ključ budućnosti leži u Rješenju hrvatskog pitanja nije ništa drugačije u odnosu šta ideja Srpskog sv(ij)eta predstavlja za Bosnu i Bošnjake. Iz toga dijelom proizilazi da se ključ hrvatskog pitanja u Bosni nalazi kod Hrvata gosp. Komšića kojem ne bi pala kruna sa glave ako bi naredne četiri godine povremeno stolovao iz našeg lijepog i perspektivnog Mostara ili Livna pa i Jajca. Nekako Bošnjaci beskrajno vjeruju gospodinu Komšiću pa je prilika da i među Hrvatima zadobije zasluženo povjerenje. Kompromis koji bi možda generisao novu energiju i viziju za tu bosansku zajednicu a možda i promjenu mat(r)ice u toj zajednici. Pa što kažu Njemci ... ako neće brdo Muhamedu hoće Muhamed brdu.