Ništa ovu Bosnu ne može mimoići. Napadaju je i osporavaju, ruše i blate svi redom. Od onih zemalja koje sa njom graniče pa Rusije, sve većeg dijela Evrope, a u zadnje vrijeme često i Amerike. Zaista to boli. Boli ta neistina svakog poštenog čovjeka koji živi na prostorima ove države. Osporava se njena samobitnost, uporno falsifikuje njena dalja, a sve više i bliža prošlost, nameću joj se doslovno rasistički zakoni, luđačka dejtonska košulja steže je sve više i više. Bošnjaci, kao većinski, muslimanski, narod posebna su meta za odstrijel. Zbog svoje vjerske pripadnosti izloženi su svim vrstama osporavanja ljudskih vrijednosti, mržnje i vješto prikrivene, uporne dehumanizacije. Bošnjacima se bez ikakvog osnova spočitava želja za dominacijom nad druga dva naroda i još malo treba pa da im se pripiše neki izmišljeni genocid kao dokaz njihove netrpeljivosti spram drugih i drugačijih od sebe. Uzalud je upirati prstom u sve sačuvane crkve na prostoru koje je za vrijeme agresije kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovine. Uzalud je nabrajati nazive mjesta kolektivnih grobnica, primarnih i sekundarnih, u kojima su pronađeni ostaci desetina hiljada ljudskih kostiju ubijenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Izgleda da je neoprostiva krivica bošnjačkog naroda činjenica da on još uvijek postoji!

Znaju Bošnjaci da se ove političke igre vrte oko njihovog jorgana i sve svjesnije to prihvataju. Bore se svojom iskrenošću, srdačnošću i ljudskom toplinom potvrđujući svoju neupitnu inkluzivnost kao jedan od najvažnijih imperativa vjere islama kojoj pripadaju u dokazivanju istine koja je na njihovoj strani. Bošnjačka želja za zajedništvom je neupitna i lahko dokaziva, od Španije do danas.
Ali. . . Kao grom iz vedra neba, ovih dana, odjeknula je ničim izazvana, izjava književnika Dževada Karahasana, koji doslovno reče ovako:

„Ja se svoje nacije ne odričem. Ja pripadam toj zajednici, ali ne dozvoljavam da me svode na tu pripadnost i ne dozvoljavam da me uvjere kako mogu biti dobar Bošnjak samo onda kada mrzim Srbe i Hrvate!“

Gospodine Dževade, dajte u javnost ta imena. Recite nam koji vas to monstrumi nagovaraju i prisiljavaju da mrzite druge ljude. Ako to ne uradite, onda ne govorite istinu. A, trebali bi znati, jer pišete romane o sufijama iz osmog vijeka, da laž izvodi muslimana iz vjere. Ona je u islamu, bez pokajanja, neoprostiva. Znate li ti, gospodine Dževade, koliko nas boli ovo što ste kazali? Da li vam je jasno da ste promociju svoje knjige u Sarajevu iskoristili da nam zabijete nož u leđa. Je li vam jasno da ste na taj način prešli na stranu naših dušmana u ovoj ionako neravnopravnoj borbi? Zašto dođoste, rekoste teško bolesni, iz Njemačke sa ovakvim promišljanjem baš sad? Ima li sve ovo neke poveznice sa donošenjem novog izbornog zakona?

Možda bi ova naprijed navedena pitanja, upućena književniku Karahasanu, bila i suvišna da sam prije spomenuo ovaj njegov malo duži citat izgovoren istom prilikom:

„Naša predožba romana temelji se na Bori Stankoviću, koliko na Aliji Isakoviću, Meši Selimoviću, Ivi Andriću. . . I onda su došli neki ljudi koji pravdaju okove kulturom, željom za čistom kulturom i hoće mog najboljeg prijatelja fra Milu Barića zaštititi od mene. Ili da mene zaštite od moje žene (Dragane Tomašević-Karahasan op.a.)."

Nije mi jasno zašto se ime rahmetli Alije Isakovića ovdje našlo, najvjerovatnije zbog utiska, ali je jasno sa kojeg je izvora književnik, dramaturg, esejist i romanopisac, Dževad Karahasan vodu pio. Oni koji slijede Ivu Andrića i Mešu Selimovića, svjesno ili ne, svejedno je, prije ili kasnije, postaju mrzitelji Bosne i Bošnjaka!

Ako baš neće da iz obavezne lektire eliminišu romane Andrića i Selimovića onda je obaveza ministarstva za obrazovanje da naredi profesorima i nastavnicima da đacima skrenu pažnju na prikriveni, jako opasni sadržaj istih!