U jednom razgovoru sa puno ibreta “dokle više Bošnjače” spomenu se, ne slučajno, meksička sapunica Esmeralda, u kojoj naslovnu ulogu tumači Leticia Calderón. Prije nešto više od dvadeset godina još ranjeni iz rata, živeći vrijeme certifikata kada se za pola radnog vijeka dobijenih certifikata moglo unovčiti da kupite rukom sklepanu sećiju ili malo bolji kauč, bili smo itekako empatični da smo znali svako večer puštati suzu za slijepu Esmeraldu. Toliko emaptični da je neko inovativan pokrenuo akciju da se prikuplja novac za operaciju Esmeraldinih očiju. Od tada do danas Bošnjak živi svoj život sa druge strane ekrana. Neću se ovdje baviti drugim narodima, što zbog konstituentnosti, čitaj ustavnosti naroda da sam govori o sebi, svom bitisanju i onom što ga limitira, ali i zbog potrebe da se najbrojnijem narodu Bosne i Hercegovine (potvrdio popis iz 2013.godine, op.a.) koliko je to moguće, skrati onaj nesretno dugi metar od zadnjice do glave.
Procijep u kojem sitno dišemo, traje najmanje od odlaska Osmanskog carstva sa ovih prostora, što ne znači da smo i tokom njegove vladavine disali punim plućima. Naprotiv! Samo je dolaskom Austro-Ugarske izbrisan Bošnjak kao odrednica jednog naroda i ukinut, čitaj zabranjen, naziv bosanski jezik. To su fakti od kojih se mora krenuti da bi se došlo do trenutka agresije devedesetih kada su jedino Bošnjacima, tada Muslimanima sa velikim M, jer se desilo prije prvog Bošnjačkog sabora, vezale ruke u pogledu prava na odbranu. Vezale od istog Zapada u kojeg jedino Bošnjaci poput kakve usjedjelice, pogledaju da budu izabranica srca. Redaju nam se “visoki predstavnici” a Bošnjaci uvijek zakašnjelo izgovaraju onu kultnu rečenicu upućenu Zaimu iz filma “Gori vatra”.

Tako generacijski promašaji redaju golove u vlastitoj mreži jer evnusi iz političkog tima Bošnjaka izlizuju matricu kako treba lijepo sa Zapadom a sa druge strane nadati se pomoći od braće sa Istoka. Podignimo zavjesu u ovom teatru iluzija. Zapad ne želi Islam iako mu niče u vlastitim njedrima i ne njegovom krivicom biva sve brojniji na tlu imperijalističke Evrope ( historijska činjenica potvrđuje ko je porobio Sjevernu i Južnu Ameriku, dio Afrike i veći dio Azije uključno sa Indijom. Ne treba se pitati ko je donio “demokratiju” u zemlje poput Iraka, Sirije, Libije i da ne nabrajamo, op.a.). Sa druge strane, imamo bogati “arapski muslimanski svijet” koji se maže kavijarom i kao banane uvozi starlete za svoje kurvaluke čak i iz susjedstva, dok većina muslimanskih zemalja nema ni za kifle.

A zovu se braća?

Dvije geografski suprotno razmještene činjenice, po suštini apsolutno iste, trebale bi otvoriti oči prije svega “vođicama” Bošnjaka, jer, jebi ga, dok formira stranku hoće i da je vođa, ne uviđajući sav jad i čemer koji je snašao vođu najbrojnije partije u Bošnjaka. U čemu je kvaka?

Čim prije shvatiti u zadnjem izbornom rezultatu nema pobjednika Bošnjaka! Imaju samo poraženi. Ovo je razumijevanje samosvijesnog, budnog, koji još zbira dva i dva i zna razlikovati makar nekoliko nijansi sive, Bošnjaka, koji se ne poziva na šehide kada treba spašavati vlastitu zadnjicu.

Lošom politikom, bezdržavnosti, sebičnosti, uskogrudosti, neobrazovanosti, kupovinom diploma, torovanjem i prihvatanjem biti ovca za šaku žita, uz to zahvaljivati Bogu samo kad on ima dok drugi krepaju, živeći iluziju da će nam dolaskom “braće Arapa” sa Vrela Bosne poteći nafta, dočekali smo da voda na tom izvoru nije za piće. To je “uspjeh” opisane cjelokupne politike Bošnjaka bez učešća “legitimnog” i Putinove tice Do. I dok sljedbenici iluzije liju krokodilske suze slušajući ilahiju “Devet heroja”, treba znati da sin jednog od devet heroja, inače diplomirani pravnik, u Njemačkoj je pflegekraft, (neću vam ponovo reći značenje pojma, otkrijte sami, op.a.). U isto vrijeme Bošnjacima je preče sačuvati ugled hodžinice Razo koja je tim “čuvanjem” stigla do levela trbušne plesačice. Iščekuje se epizoda sapunice u kojoj će se saznati je li se razvela? Brigamo za Bošnjake! Očekivanja da nam neko i nešto uradi za nas korisno a da pri tome ne prolijemo rijeku znoja, nalik su gledanju “zadruge perverzije i razvrata” koju Bošnjaci putem državnog operatera upražnjavaju uz određene benefite. Ne primjećuju da nam perverzija dolazi iz susjedstva ciljano da razvali kulturu, konkretno književnost, čime ne dobronamjerni pokazuju, kako sam to napisao u svom eseju (samo nema ko da čita, op.a.) da najviše vole da zamirišemo na pokošeno sijeno, pa nastavio. Znam, to bi voljeli. No jezik bosanski mi ne dozvoljava šutnju. Jezik je moja sloboda.

Sve dok nam ne bude važan Bošnjak iz Bužima i svakog ćoška ove zemlje, isto kao i onaj što se vjenčava i razvjenčava u Begovoj džamiji, ali i svaki čestiti Hrvat, Jevrej, Rom, Srbin, konačno svaki građanin Bosne i Hercegovine, mi ne možemo govoriti o iskrenim namjerama spram države Bosne i Hercegovine. Ostaje nam suluda inicijativa da sakupljamo novac za operaciju očiju Esmeralde, onako empatično u vlastitom sljepilu, jer gubimo izvore vode gdje bi čestito mogli umiti vlastite oči. Esmeralda još nije progledala, a ni mi zajedno s njom!