Duhovni otac velike Srbije Dobrica Ćosić je u svom posljednjem literarnom galamatijasu Vreme zmija Albance imenovao »socijalnim i političkim moralnim talogom tribalnog varvarskog Balkana.« Nije ovo ništa novo: sasvim uobičajena pojava na zapadnom Balkanu je da se literatura mimo svih civilizacijskih etičkih književnih normi na brutalan način stvara iz mržnje prema drugome. Psovke, uvrede, vrijeđanja, ponižavanja, prijetnje uništenjem – to su osnovne reference te „kulturno-umjetničke“ baštine, kojoj čeluje Njegošev Gorski vijenac; o tome i vrapci na granama čivkaju.

Po principu spojenih sudova se ta nabujala mržnja iz literature i školske lektire preliva na sva područja društvene zbilje. Naročito na sport. Fudbal, fudbal, ta „tribalna“ a čarobna igra, ona je raj za manijakalne mrzitelje, sve redom jadne kukavice, koji utopljeni u podivljalu masu kroz urlanje eksponiraju svoje mračnjačke autorefleksije, pokazujući pravu sliku svoje raspadnute duše.

Iz te pomahnitale rulje štrči on: Dragan Stojković Piksi. Ne treba mu paravan; ne treba mu maska: on nastupa solo, vođen isključivo sopstvenim filozofskim ubjeđenjem. Dragan Stojković Piksi. Da li vam to ime nešto znači? Ako ste približno mojih godina i mladost ste proveli na Balkanu – onda znate o kome se radi. Još ako ste koliko-toliko pratili fudbal – na prvu loptu znate da je bio fudbaler, za kojeg nismo znali šta je po nacionalnosti i da (ne daj, Bože) nekoga mrzi. I ako mrzi, da to od javnosti krije. Pa to se ne smije, nikako. Pa gleda ga, i obožava ga, i slijedi mu, i oponaša ga, na hiljade i hiljade omladinaca, budućih fudbalera. Oni mu instinktivno slijede, tako to ide. Pa ako on blesavi, blesavit će i oni. Ako on psuje, psovat će i oni. Mladi su, zaboga – nesposobni kritičke analize ličnosti mentalno posrnulog sportskog idola. U stvari idiota, anonimnog narkomana i alkoholičara.

A, ruku na srce, fudbal, ta „tribalna“ sportska igra, ovih dana vlada svijetom. Gledajući vrhunske svjetske fudbalere u akcijama najednom zaboravimo bjesomučno divljačko bombardiranje Gaze, rusko-ukrajinske vojnike u rovovima, potopljene prenatrpane lađe bjegunaca, i svu pažnju posvećujemo šarenom ekranu preko kojeg jure momci u dresovima – čas na jednu čas na drugu stranu, dok reporteri zapjenušani dernjavom pokušavaju objasniti šta se zapravo zbiva. Eksplozija emocija nas zapljuskuje sa ekrana kao tsunami. I onda – gooool, gooooool, gooool…
Na programu je utakmica između Srbije i Švicarske. Najbolja tekma turnira. Jednostavno, fudbal kao sport ne može dati više. Fudbalski teoretičari pišu da je ta utakmica od posebnog značaja, zato što švicarsku ekipu predvode asovi albanskog porijekla, Granit i Đerdan, i da su na prethodnom svjetskom prvenstvu izbacili srpsku reprezentaciju. Mogla bi se istorija ponoviti, strahuju navijači Srbije. A to bi bio strašan udarac na njihovu sujetu; opšte poznat je kompleks više vrijednosti kojim su opterećeni mnogi Srbi kad su u pitanju Albanci. Jednostavno nisu u stanju prihvatiti činjenicu da ovi nekad mogu biti bolji, brži, veći i jači od njih.
Na stadionu eksplozija oduševljenja - Srbija vodi dva - jedan.

I odjednom: na ekranu je samo on, Piksi. Ljudska kreatura, zajapureni nacionalista, cirozom pohabanog lica bolesno-ljubičaste boje, poškropljeno kapima znoja, s pogledom uplašene hijene viče osvetnički u prazno:

„Jebem li vam majku šiptarsku…“


Okrutnost scene nas izbacuje iz svijeta sporta i vraća nas u stvarnost – vidimo raskomadana tijela palestinskih mališana u Gazi, dignute u vazduh bunkere rusko-ukrajinskih vojnika, izvrnute lađe bjegunaca, nepodnošljivo otezanje Srbije po pitanju priznanja Kosova… I Piksi. On u trenutku kad „junački“ istrese iz duše stupidnu rečenicu prestaje biti selektor fudbalske reprezentacije, sportski vođa, i pretvara se u zlikovca koji sa Trebevića, Hajle, Prokletija – svejedno odakle –, sije smrt po civilima koje strašno mrzi, iako ne zna zašto.

Mentalno je zaglibio pak u „tribalnom“ neljudskom talogu Balkana, eto to je to.