Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45-godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Martin, koji je bio vanbračni sin Omara Torrijosa Herrere, ponovo se kandidirao na predsedničkim izborima 2004. godine kao kandidat Demokratske revolucionarne partije (PRD) na platformi jačanja demokratije i pregovora o sporazumu o slobodnoj trgovini sa SAD. Podržao ga je popularni muzičar i nekadašnji kandidat za predsjednika Rubén Blades, kojeg će kasnije Torrijos postaviti u znak zahvalnosti za nacionalnog ministra turizma. Glavni Torrijosov rival bio je, ustvari, Guillermo Endara, koji je iza sebe imao jedan predsjednički mandat (dobiven na američkim tenkovima u vojoj intervenciji protiv generala Noriege 1990. godine). Endara se kandidirao ispred Partije solidarnosti. Njegova izborna platforma je bila smanjenje kriminala i korupcije u vladi. Guillermo Endara i drugi protivnički kandidati objavili su niz negativnih botova kojima su naglašavali veze PRD-a s bivšim vojnim vladarom generalom Noriegom. Ipak, to nije pomoglo Endari koji je u izbornoj utrci završio drugi, dobivši 31% glasova naspram pobjedničkog Torrijosa koji je dobio podršku 47% birača. Vlada Martina Torrijosa je predložila u maju 2005. povećanje penzijskih doprinosa i podizanje starosne granice za odlazak u penziju kako bi pomogla otplati rastućeg vanjskog duga zemlje. Promjene su pokrenule protesta u zemlji, štrajkove i zatvaranje Panamskog univerziteta pod vodstvom studenata. Nakon toga prijedlog za povećanje starosne granice za odlazak u penziju je odgođen. Torrijos je odgodio planove za reformu socijalnog osiguranja nakon protivljenja Rimokatoličke crkve i sindikalnih vođa. Kasnije je uspješno proveo ovu reformu.

Aktuelni predsjednik Paname Laurentino Cortizo

Početna Torrijosova nepopularnost natjerala ga je i da odloži planove za proširenje Panamskog kanala do 2006. U aprilu te godine predstavio je plan, kojeg je označio kao "vjerovatno najvažniju odluku ove generacije". Predviđeno je da će proširenje udvostručiti kapacitet kanala i omogućiti mu upravljanje naftnim tankerima i brodovima za krstarenje, uz predviđenu cijenu od 5 milijardi dolara. Ovaj plan je odobren na javnom referendumu 22. oktobra te iste godine sa 78% glasova.

Hodočašće u Mauzolej generala Omara Torrijosa

U novembru 2006.godine Martin Torrijos je uputio energičan poziv SAD da prizna nezavisnosti Portorika. Sljedeće godine Martin Torrijos je pregovarao sa administracijom Georgea W. Busha o Sporazumu o promociji trgovine između Paname i SAD. Panama je ratificirala sporazum, ali kada je krenula ratifikaciju u SAD sporazum je zaustavljen zbog toga što je Torrijosov kolega iz PRD-a Pedro Miguel González Pinzón izabran za predsjednika Narodne skupštine. Američka porota je optužila Pinzona za ubistvo narednika američke vojske 1992. godine. Neki članovi američkog Kongresa protivili su se ratificiranju sporazuma sve dok se González Pinzón nalazi na toj funkciji. Ne želeći da se javno sukobi sa nacionalističkim krilom svoje stranke, Torrijos je privatno zatražio od Pinzona da dade ostavku, ali je izbjegao da ga kritizira u štampi. Sporazum je konačno ratificiran pod Torrijosovim nasljednikom Ricardom Martinellijem. Pošto panamski ustav zabranjuje uzastopne predsedničke mandate, Torrijos je bez obzira na svoju popularnost morao otići sa vlasti po isteku mandata.

Nakon Martina Torrijosa za predsjednike Paname birani su kandidati različitih partija, počevši od Ricardo Martinellia iz Stranke demokratskih promjena (Partido Cambio Democrático). Riječ je o partiji konzervativno-liberalne orijentacije, ustvari, desnog centra. Martinellija je u demokratskoj proceduri 2014. smijenio kandidat Partije panjamenista (PP) Juan Carlos Varela, da bi se na kraju 2019. godine vlast ponovo vratila “torihovcima”.

Laurentino "Nito" Cortizo je izabran za 38. predsjednika Republike Panama. Američki je đak, školovao se na Univerzitetu Norwich u Vermontu, najstarijem vojnom koledžu u SAD, a zatim je pohađao Univerzitet Teksasa u Austinu, na kojem je odbranio doktorat. Političar je sa solidnim stažom. Služio je kao tehnički savjetnik generalnog sekretara Organizacije američkih država (OAS). On danas vodi Panamu i pripada centrističkom krilu Demokratske revolucionarne partije. Prije toga bio je predsjednik Narodne skupštine i poslanik od 1994 do 2004. godine, a u panamskoj vladi imao je resor ministra poljoprivrede. Na tu dužnost Cortizo je podnio ostavku 2006. godine zbog primjedbi na pregovore vođene u cilju postizanja Sporazuma o slobodnoj trgovini između SAD-a i Paname. Za njega se zna da je pobožni katolik.

Panama je danas, napokon, potpuno slobodna zemlja. Upravlja svojim kanalom. San je nakon skoro jednog stoljeća dosanjan. Veliki broj Panamaca sjeća se i danas sa ponosom svog heroja Omara Torrijosa koji je vodio neravnopravnu, iscrpljujuće tešku bitku za Panamski kanal. Njegove riječi "Nikada nismo bili, nismo i nikada nećemo biti pridružena država, kolonija ili protektorat, i ne namjeravamo dodati zvijezda na zastavi Sjedinjenih Američkih Država" – sjećaju se danas svi Panamci.
General Omar Torrijos Herrera dao je svoj život za Panamu.

(Kraj)