Predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska, dodijelio je 8. januara ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu Orden RS-a na ogrlici.

Ovu su vijest pronosali mediji ko cipele starijeg brata medijskim prostorom Bosne i Hercegovine ali i svijeta. Klaparala je i zapinjala, bez intencije da je za daleka puta. Naprotiv, biće koliko sutra zaboravljena. No kasnije ću se vratiti ovom što sam u naslovu definisao na latinskom, jer ništa pa ni to nije slučajno.

Ono što me uvijek i iznova uznemiri nisu dešavanja i istupi muške političke starlete koja dolazi iz podneblja gdje je to osnovno zanimanje, pa ako hoćete i povijesni usud. To je isto bio i Marko Kraljević sa Turcima, ali i mnogi opjevani srpski “junaci” koji su za vlastiti ćar davali guzice.

Stoga rekoh da me to ne uznemirava koliko me uznemiravaju naivne rekacije pojedinaca i grupa iz bošnjačkog korpusa, čime samo nabacuju loptu “junaku” iz prve rečenice za samo jedan performans u nizu. Već sam prije kazao da se Istočno od Sarajeva neće desiti ništa 9.janura. Ne da se nije desilo ništa bitno, već toliko sramotno, poražavajuće, jadno i sa toliko kiča u folkloru da bi im i Čevljanovići pozavidjeli, da bih se da pripadam tom narodu, koliko sutra izjasnio kao izumrli narod Inka i progovorio kečuanskim jezikom.

Još ću se vratiti našoj neukosti, koja nerijetko dolazi od samoproglašenih akademika, intelektualaca sa prstom u nosu i eksperta za ovo i ono, pa sve do fejzbuk gazija koji bi ratovali “istom merom” i kopali rovove oko Kozje ćuprije. Ako je to ikako moguće putem svog mobilnog uređaja, da ne izlaze iz topline vlastitog brloga.

Tako naletim na objavu sljedećeg sadržaja: I da li je fakat moguće da neće niko ništa uraditi po pitanju marširanja genocidaša po glavnom gradu. Ne bih ni brkom maknuo da potpisnik nije upravo akademska faca sa prefiksom eksperta. Onda slijedi otvaranje septičke jame u kojoj “umnici” razmazuju vlastita govna, kasno uviđajući onu narodnu, ne da se usranom do potoka. Nisam pobornik ni teze da se treba žaliti Visokom predstavniku, tom jebivjetru kojeg jedino Bošnjaci doživljavaju još ozbiljno da bi nas mogao ponižavati i zajebavati. Treba zasuti gospodina Kajganića sa dva miliona tužbi, a onda stati pred vrata i ultimativno tražiti presudu Suda BiH.

Kako bi se konačno okrenuli sebi, zavirili u sebe, na što sam pozvao i u prošloj kolumni, i razumjeli da je pobjeda samo onda ako napravimo nešto dobro, pametno. Ako naučimo nešto što će nas činiti pametnijim. Ako se prepoznajemo kao dobro organizovana zajednica. Ako tu zajednicu ojačamo ekonomski, kulturno i socijalno osviješteni. U tom slučaju će “parada ispod nosa” Istočno od Sarajeva, u našem sjećanju ostati zapamćena samo kao orchis morio – što na latinskom znači pasje mudo. Upravo na to me podsjeti onaj orden sa početka kolumne koji će uzajamno glačati jedan drugom, djelitelj i primatelj ordena, da se sija, jer je dodijeljen nelegalno, znači pasje, pogotovo što je naglašeno da je na ogrlici. Nema šta drugo biti!

Sam orden ima bitnost poput zahvalnice koju dijele ljigavci Zdravko i Ibrahim u svijetu književnosti. S razlikom utoliko što “ljigavi dvojac” gleda “iz ruke u ruku” naplatiti svoje seksističke porive, dok će davalac ordena zbog rata u Ukrajini morati sačekati na uzvratno davanje.

Zato će i orchis morio – iliti pasje mudo davatelj morati sam da glača, (o sjaju pasjih muda istražite sami, op.a.) štampajući obveznice novog zaduženja kako bi na infuziji održao tradiciju “vozanja autobusom” sluđenih građana entiteta Republika Srpska a da im nema dati ni za kiflu. Ali kako prije godinu reče jedna koja je učestvovala u primanju naprijed spomenutih “književnih” zahvalnica, To je sad normalno!

Neka, hvala!