Kolumne
SABORNA CRKVA SV. TROJICE U MOSTARU PONOVO NA METI PLJAČKAŠA
|
|
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 20. January 2023. 20:01:24
Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru noćas je ponovo opljačkana, devastirana i pokidani su svi kablovi od električne energije, rekao je starješina Saborne crkve Duško Kojić, istaknuvši kako strahuje za svoju, kao i sigurnost zajednice i ovog svetog hrama.
Zbog toga Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru više ne svijetli, neće se čuti zvona niti raditi satovi koji su bili simbol multietničkog Mostara.
Međutim, upravo ovoj konstataciji: „Da neće raditi satovi koji su bili simbol multietničkog Mostara“ dali su mi neposrednu inspiraciju da se kao dugogodišnji građanin ovoga grada, ne rođeni Mostarac, već bosanski Srbin iz rodnoga Sarajeva obratim našoj čitalačkoj javnosti.
Ako su satovi, istinski znak multietičnosti ovoga grada „slučaja“ i stradalnika u agresiji sa istoka i zapada, ne bi se imalo šta niti pisati niti pričati, jer je zaista bajkovito, smiješno i tragikomično, kao bajke za malu djecu, ali zašto, odgovor je u sljedećim činjenicama.
Prije svega, kao građanin Mostara, koji je kao stručnjak došao na izgradnju velikog aluminijskog kompleksa, sa svojom porodicom, živio sam mirno i dostojanstveno, uključujući sve svoje umne i intelegentne mogućnosti, u cjeloviti lični doprinos na izgradnji firme Aluminij, na obrazovanju i generacija elektrotehničara u gradu, kao i društveno političkom doprinosu naše društvene zajednice u domovini Bosni i Hercegovini.
U periodu 1986/90 bio sam republički parlamentarac u Sarajevu, kao i Savezni u Skupštini SFRJ u Beogradu, ispred Bosne i Hercegovine.
Međutim, devedesetih godina, kreće se sa „balvan revolucijom“ izvorno sa Slobodanom Miloševićem i njegovom silnom nacionalističkom armadom, prema ideološkoj matrici iz Karađorđeva, u dogovoru sa Franjom Tuđmanom, a rezultati su nam svima poznati, jer smo ih osjetili i ispaštali na sopstvenoj koži.
Napadnuta je i naša jedina domovina Bosna i Hercegovina, moje rodno Sarajevo i moj grad tadašnjeg prebivališta grad Mostar, ali u dvostrukoj agresiji, sa istoka i sa zapada.
Tada sam i lično posmatrao sa prozora moga stana, kako se ruši zapaljeni hram Sv. Trojice iznad grada Mostara, tj. Crkva pravoslavnog stanovništva, kao izuzetni spomenik i dotadašnji simbol istinskog multietničkog suživota u na ovim prostorima, uz brojne džamije, katedrale i druge vjerske objekte.
S obzirom, na prvobitnu agresiju sa istoka, od strane velikosrpskih snaga sa JNA, njihovom silnom artiljerijom sa Čobanova polja i Podveležja, koji su granatirali i uništavali mnoge vrijednosti ovoga grada, ubijali njegove građane i ostavili trajni svoj spomenik srama i stida, nevino ubijene građane na Uborku i Sutini, uslijedile su i određene odmazde drugoga agresora sa zapada, hrvatske bolumente, sa „crnokošuljašima“ tzv. HOS-om koji pali sve srpsko, pa i hram Sv. Trojice.
Kako to ističe u svome intervju pop Kojić Duško, kao starješina ;
“Više od desetljeća traje obnova Saborne crkve Svete trojice u Mostaru. Taj nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine do temelja je zapaljen i srušen 1992. godine i do danas je jedini neobnovljen veći vjerski objekt u regiji. Prije točno mjesec dana crkva je po tko zna koji put opljačkana, a počinitelji još nisu pronađeni. Obnova hrama teče sporo.
Još 2008. godine počelo je prikupljanje sredstava za obnovu jednog od simbola Mostara, Saborne crkve svete Trojice. Radovi su počeli 2 godine kasnije.
Starješina Saborne crkve Duško Kojić podsjeća kako su i temelji morali da se popravljaju: „Od te 2010. do danas, ne možemo reći da nismo odmakli, ali kad vi uzmete da je ovo 30-40 posto od onoga šta sve treba da se uradi - to je jako malo“.
Ogroman novac potreban je da bi ovaj hram zasjao u punom sjaju. Izvana izgleda kao nekad, no unutrašnjost zahtijeva još mnogo posla. I kada se naprave pomaci u izgradnji, unište ih kradljivci. Prošle godine na meti pljačkaša crkva je bila desetak puta. U posljednjoj devastaciji uništena je elektronika za rasvjetu, zvona i crkvene satove. Šteta je nemjerljiva.
„Obnova Saborne crkve treba biti kruna obnove u Mostaru jer ovo nije samo katedralni hram svih pravoslavnih u Hercegovini, ona je simbol srpskog identiteta u Mostaru, jedan od simbola u Mostaru i, moram podvući, jedini veliki vjerski objekat, ne samo u BiH nego u regiji, koji nije obnovljen“, tvrdi Sanja Bjelica-Šagovnović, predsjednica SKPD-a Prosvjeta Mostar.
Zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević (SNSD) napominje kako obnova Sabornog hrama znači vjernicima - ali i svakom građaninu Mostara: „Nije to samo vjerski objekt u kojem će se služiti vjerski obredi, to je jedan spomenik i čitavog grada“.
Pravoslavni vjernici žele da pljačkaši konačno dobiju ime i prezime. Žele obnoviti svoj hram premda svjesni da se do novca dolazi teško, te apeliraju na sve razine vlasti da se aktivnije uključe u obnovu ovog nacionalnog spomenika naše zemlje. Saborna crkva Svete Trojice, djelo Andrije Damjanova, izgrađena je 1873. godine. Gradnju je odobrio sultan Abdul Aziz i do svoga rušenja u lipnju 1992. godine glasila je kao najljepša i najveća crkva na Balkanu” /završen citat /.
Kako je to lijepo izrečeno, ali je istina samo jedna i jedina, te je izostavljena i otišla je negdje u “lažni srpski svet“.
Priznajemo, imali smo svoje idole i ideale, koji su dvojnom agresijom na naše prostore, apsoluno uništeni i zaboravljeni.
Tako je i naš idol, drug Tito totalno zaboravljen, od mnogih nacionalista i kriminalaca označen i kao negativna ličnost, a njegov i naš najveći ideal je upravo bilo “bratstvo i jedinstvo“ sa kojim smo i godinama dostojanstveno živjeli, poslije tobožnje pobjede nad fašizmom.
Međutim, ostao nam je poput krtice iz podzemlja naš nacionalizam, koji nas je ubijao i dan danas, a “bratstvo i jedinstvo“ ostalo je samo kao misaona imenica u našem jeziku.
Upravo se i osvrćem na satove hrama koji stoje, kako su to opisali i neki novinarčići u Bošnjaka i nije samo “Srpska laž“, kažu da su postavljena tri sata – donacija trojice Mostaraca, koji su imali samo jedan uvjet – da u javnost ne procure njihova imena,
jedan sat je donirao anonimni Bošnjak, drugi sat neki anonimni Hrvat i treći sat anonimni Srbin.
“Crkva se obnavlja na način da bude ista kao prije rušenja, pa će tako i u budućnosti imati tri sata na tornju – na sjevernoj, južnoj i zapadnoj strani. Odlučeno je da budu istih dimenzija kao u prošlosti, a mala promjena je to što će, za razliku od ranijih, novi satovi imati arapske, staroslavenske i rimske znamenke. Inicijativa je potekla od jednog od trojice dobrotvora. Riječ je o donatoru Pravoslavcu, koji je zamolio prijatelje – jednog Katolika i jednog Muslimana da doniraju po jedan sat. Oni žele ostati anonimni, i to je još bolja i ljepša poruka, jer je jasno da djela nisu učinjena zbog marketinga, već iskreno i od srca. Bila su to djela ljubavi, i to iznova potvrđuje ono što stalno govorimo – da su ovo grad i zemlja u kojoj svi možemo lijepo živjeti, ako živimo u miru, iskreno i u ljubavi“, rekao je paroh mostarski Duško Kojić.
Dakle, to su sve najjobičnije vulgarne i sramne demagoške floskule, jer ta želja da se simbolizuje neko bratstvo, i jedinstvo, može da se objesi mačku oko vrata.
Ovo je najobičnija asocijacija, na našu nacionalnu “utorenost“, jer su i Republika srpska i Federacija obični torovi domaćih ovaca koji svakodnevno mogu da bleje.
Treba javnost da zna, da je dolaskom vladike Grigorija u Mostar i njegovom, odnosno crkvenom prihvaćenom nacionalističkom politikom Milorada Dodika i njegovih “dodikovaca“ u ovome gradu i sve krenulo naopako.
Isti su javno u TV emisijama, odmah isticali, da su svi Srbi koji su ostali u gradu ili Federaciji, koji nisu učestvovali u stvaranju genocidne Republike Srpske, za njih neki “rezervni“ ili obični Srbi, čime su učinili i prvu podjelu svih Srba na ovim prostorima.
Idu i dalje, u svojim nacionalističkim nakanama, u duhu već viđene i doživljene njihove ideološke agresorske matrice, stvaraju uz pomoć Crkve i vjerodostojnika i svoju novu SKPD “Prosvjetu”, pored postojeće i dokazane i sve svoje dalje aktivnosti, uz njihove gusle u ovome gradu izvode u crkvenim prostorima.
Dakle, istinski “dodikovci“ su uz autentičnog svoga vijećnika i podpredsjednika Gradskog vijeća, nekog doktora Velibora i konačno, kako to lažno tvrde poslije 30 godina, ostvarili svoj san u gradu, da imaju svoga prestavnika u nekoj vlasti.
U startu su ignorisali, sve dobre i dokazane sjajne, umne i veličanstvene Srpske prestavnike, koji su obnašali i funkcije vijećnika i predsjednike Gradskog vijeća, kao i republičke i savezne parlamentarce.
Dakle, u ovome “lažnom srpskom svetu“ sve počinje i sve se rađa od “ dodikovaca “ sa njihovim najvećim nacionalistom, kriminalcem i bivšim švercerom “ronhilla“ sa beogradskih ulica, guslarom iz Laktaša, Miloradom Dodikom.
Dakle, haški međunarodni tribunal je sudio ratne zločince, za induvidualnu zločinačku djelatnost, kao induvidualnu odgovornost, ali je ostala kolektivna mržnaj na djelu, što je istinski sadržaj trenutaka i događaja.
Zbog toga Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru više ne svijetli, neće se čuti zvona niti raditi satovi koji su bili simbol multietničkog Mostara.
Međutim, upravo ovoj konstataciji: „Da neće raditi satovi koji su bili simbol multietničkog Mostara“ dali su mi neposrednu inspiraciju da se kao dugogodišnji građanin ovoga grada, ne rođeni Mostarac, već bosanski Srbin iz rodnoga Sarajeva obratim našoj čitalačkoj javnosti.
Ako su satovi, istinski znak multietičnosti ovoga grada „slučaja“ i stradalnika u agresiji sa istoka i zapada, ne bi se imalo šta niti pisati niti pričati, jer je zaista bajkovito, smiješno i tragikomično, kao bajke za malu djecu, ali zašto, odgovor je u sljedećim činjenicama.
Prije svega, kao građanin Mostara, koji je kao stručnjak došao na izgradnju velikog aluminijskog kompleksa, sa svojom porodicom, živio sam mirno i dostojanstveno, uključujući sve svoje umne i intelegentne mogućnosti, u cjeloviti lični doprinos na izgradnji firme Aluminij, na obrazovanju i generacija elektrotehničara u gradu, kao i društveno političkom doprinosu naše društvene zajednice u domovini Bosni i Hercegovini.
U periodu 1986/90 bio sam republički parlamentarac u Sarajevu, kao i Savezni u Skupštini SFRJ u Beogradu, ispred Bosne i Hercegovine.
Međutim, devedesetih godina, kreće se sa „balvan revolucijom“ izvorno sa Slobodanom Miloševićem i njegovom silnom nacionalističkom armadom, prema ideološkoj matrici iz Karađorđeva, u dogovoru sa Franjom Tuđmanom, a rezultati su nam svima poznati, jer smo ih osjetili i ispaštali na sopstvenoj koži.
Napadnuta je i naša jedina domovina Bosna i Hercegovina, moje rodno Sarajevo i moj grad tadašnjeg prebivališta grad Mostar, ali u dvostrukoj agresiji, sa istoka i sa zapada.
Tada sam i lično posmatrao sa prozora moga stana, kako se ruši zapaljeni hram Sv. Trojice iznad grada Mostara, tj. Crkva pravoslavnog stanovništva, kao izuzetni spomenik i dotadašnji simbol istinskog multietničkog suživota u na ovim prostorima, uz brojne džamije, katedrale i druge vjerske objekte.
S obzirom, na prvobitnu agresiju sa istoka, od strane velikosrpskih snaga sa JNA, njihovom silnom artiljerijom sa Čobanova polja i Podveležja, koji su granatirali i uništavali mnoge vrijednosti ovoga grada, ubijali njegove građane i ostavili trajni svoj spomenik srama i stida, nevino ubijene građane na Uborku i Sutini, uslijedile su i određene odmazde drugoga agresora sa zapada, hrvatske bolumente, sa „crnokošuljašima“ tzv. HOS-om koji pali sve srpsko, pa i hram Sv. Trojice.
Kako to ističe u svome intervju pop Kojić Duško, kao starješina ;
“Više od desetljeća traje obnova Saborne crkve Svete trojice u Mostaru. Taj nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine do temelja je zapaljen i srušen 1992. godine i do danas je jedini neobnovljen veći vjerski objekt u regiji. Prije točno mjesec dana crkva je po tko zna koji put opljačkana, a počinitelji još nisu pronađeni. Obnova hrama teče sporo.
Još 2008. godine počelo je prikupljanje sredstava za obnovu jednog od simbola Mostara, Saborne crkve svete Trojice. Radovi su počeli 2 godine kasnije.
Starješina Saborne crkve Duško Kojić podsjeća kako su i temelji morali da se popravljaju: „Od te 2010. do danas, ne možemo reći da nismo odmakli, ali kad vi uzmete da je ovo 30-40 posto od onoga šta sve treba da se uradi - to je jako malo“.
Ogroman novac potreban je da bi ovaj hram zasjao u punom sjaju. Izvana izgleda kao nekad, no unutrašnjost zahtijeva još mnogo posla. I kada se naprave pomaci u izgradnji, unište ih kradljivci. Prošle godine na meti pljačkaša crkva je bila desetak puta. U posljednjoj devastaciji uništena je elektronika za rasvjetu, zvona i crkvene satove. Šteta je nemjerljiva.
„Obnova Saborne crkve treba biti kruna obnove u Mostaru jer ovo nije samo katedralni hram svih pravoslavnih u Hercegovini, ona je simbol srpskog identiteta u Mostaru, jedan od simbola u Mostaru i, moram podvući, jedini veliki vjerski objekat, ne samo u BiH nego u regiji, koji nije obnovljen“, tvrdi Sanja Bjelica-Šagovnović, predsjednica SKPD-a Prosvjeta Mostar.
Zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević (SNSD) napominje kako obnova Sabornog hrama znači vjernicima - ali i svakom građaninu Mostara: „Nije to samo vjerski objekt u kojem će se služiti vjerski obredi, to je jedan spomenik i čitavog grada“.
Pravoslavni vjernici žele da pljačkaši konačno dobiju ime i prezime. Žele obnoviti svoj hram premda svjesni da se do novca dolazi teško, te apeliraju na sve razine vlasti da se aktivnije uključe u obnovu ovog nacionalnog spomenika naše zemlje. Saborna crkva Svete Trojice, djelo Andrije Damjanova, izgrađena je 1873. godine. Gradnju je odobrio sultan Abdul Aziz i do svoga rušenja u lipnju 1992. godine glasila je kao najljepša i najveća crkva na Balkanu” /završen citat /.
Kako je to lijepo izrečeno, ali je istina samo jedna i jedina, te je izostavljena i otišla je negdje u “lažni srpski svet“.
Priznajemo, imali smo svoje idole i ideale, koji su dvojnom agresijom na naše prostore, apsoluno uništeni i zaboravljeni.
Tako je i naš idol, drug Tito totalno zaboravljen, od mnogih nacionalista i kriminalaca označen i kao negativna ličnost, a njegov i naš najveći ideal je upravo bilo “bratstvo i jedinstvo“ sa kojim smo i godinama dostojanstveno živjeli, poslije tobožnje pobjede nad fašizmom.
Međutim, ostao nam je poput krtice iz podzemlja naš nacionalizam, koji nas je ubijao i dan danas, a “bratstvo i jedinstvo“ ostalo je samo kao misaona imenica u našem jeziku.
Upravo se i osvrćem na satove hrama koji stoje, kako su to opisali i neki novinarčići u Bošnjaka i nije samo “Srpska laž“, kažu da su postavljena tri sata – donacija trojice Mostaraca, koji su imali samo jedan uvjet – da u javnost ne procure njihova imena,
jedan sat je donirao anonimni Bošnjak, drugi sat neki anonimni Hrvat i treći sat anonimni Srbin.
“Crkva se obnavlja na način da bude ista kao prije rušenja, pa će tako i u budućnosti imati tri sata na tornju – na sjevernoj, južnoj i zapadnoj strani. Odlučeno je da budu istih dimenzija kao u prošlosti, a mala promjena je to što će, za razliku od ranijih, novi satovi imati arapske, staroslavenske i rimske znamenke. Inicijativa je potekla od jednog od trojice dobrotvora. Riječ je o donatoru Pravoslavcu, koji je zamolio prijatelje – jednog Katolika i jednog Muslimana da doniraju po jedan sat. Oni žele ostati anonimni, i to je još bolja i ljepša poruka, jer je jasno da djela nisu učinjena zbog marketinga, već iskreno i od srca. Bila su to djela ljubavi, i to iznova potvrđuje ono što stalno govorimo – da su ovo grad i zemlja u kojoj svi možemo lijepo živjeti, ako živimo u miru, iskreno i u ljubavi“, rekao je paroh mostarski Duško Kojić.
Dakle, to su sve najjobičnije vulgarne i sramne demagoške floskule, jer ta želja da se simbolizuje neko bratstvo, i jedinstvo, može da se objesi mačku oko vrata.
Ovo je najobičnija asocijacija, na našu nacionalnu “utorenost“, jer su i Republika srpska i Federacija obični torovi domaćih ovaca koji svakodnevno mogu da bleje.
Treba javnost da zna, da je dolaskom vladike Grigorija u Mostar i njegovom, odnosno crkvenom prihvaćenom nacionalističkom politikom Milorada Dodika i njegovih “dodikovaca“ u ovome gradu i sve krenulo naopako.
Isti su javno u TV emisijama, odmah isticali, da su svi Srbi koji su ostali u gradu ili Federaciji, koji nisu učestvovali u stvaranju genocidne Republike Srpske, za njih neki “rezervni“ ili obični Srbi, čime su učinili i prvu podjelu svih Srba na ovim prostorima.
Idu i dalje, u svojim nacionalističkim nakanama, u duhu već viđene i doživljene njihove ideološke agresorske matrice, stvaraju uz pomoć Crkve i vjerodostojnika i svoju novu SKPD “Prosvjetu”, pored postojeće i dokazane i sve svoje dalje aktivnosti, uz njihove gusle u ovome gradu izvode u crkvenim prostorima.
Dakle, istinski “dodikovci“ su uz autentičnog svoga vijećnika i podpredsjednika Gradskog vijeća, nekog doktora Velibora i konačno, kako to lažno tvrde poslije 30 godina, ostvarili svoj san u gradu, da imaju svoga prestavnika u nekoj vlasti.
U startu su ignorisali, sve dobre i dokazane sjajne, umne i veličanstvene Srpske prestavnike, koji su obnašali i funkcije vijećnika i predsjednike Gradskog vijeća, kao i republičke i savezne parlamentarce.
Dakle, u ovome “lažnom srpskom svetu“ sve počinje i sve se rađa od “ dodikovaca “ sa njihovim najvećim nacionalistom, kriminalcem i bivšim švercerom “ronhilla“ sa beogradskih ulica, guslarom iz Laktaša, Miloradom Dodikom.
Dakle, haški međunarodni tribunal je sudio ratne zločince, za induvidualnu zločinačku djelatnost, kao induvidualnu odgovornost, ali je ostala kolektivna mržnaj na djelu, što je istinski sadržaj trenutaka i događaja.
