Autor na na poetičan način iskazuje ljubav prema domovini i njenim krajevima. Ujedno, ovo je svojevrsni apel našem narodu da ne ide iz nje, odnosno poziv da se vrate vatanu, topraku, svojoj kući, ognjištu, djedovini, babovini... jer mi Bošnjaci osim Bosne i Hercegovine druge domovine nemamo, ona nam je sve!

Ja sam vam iz Rabrana. Kada se hoće u Neum, pa lijevo, malo ispod puta. Tu su moji Tucakovići i još neki. Oni ne daju svoj kamen jer su i oni od kamena. Njega slažu i grade od njega, kuće i sudbinu. OK. Nisam odatle, ali kao da sam se tu rodio. Kada ne odem, kroz nekoliko me jeza uhvati jer mi trebaju one vreline i ona džamija.

A rodio sam se u Maloj Brijesnici. Od Doboja prema Tuzli. Ispred kuće imama Mehemeda Halilovića sam se rodio. On mi je imam. I otac. I brat. I jaran. Tu sam rođen, nekoliko metara od džamije. Ovdje su ljudi od dostojanstva i rada. Ponosan sam što sam odatle.

Iskreno, iz Mostara sam vam ja. Rođen sam blizu Šehitluka. Tu je ono cvijeće pored Hujkinog i Arifovog mezara i njihovih boraca. Ustvari, kod džamije Karađozbegove sam rođen. Tačnije, ovamo kod Nezir-agine džamije. Baš na onom kamenju gdje se uzima abdest. Odatle sam.

Moje porijeklo je iz Travnika. Baš često idem tamo. Jer, odatle sam. Ima onaj potočić, voda pored Šarene. Po mojoj procjeni, tih nekoliko koraka te vode, vrijednije je od svih stranih gradova. Sa voljenom dušom odem do brata i sestre. Doduše, njima i nama nisu ista prezimena.

U Ahmićima ima puno djece. MašAllah. Malo je to kao uzbrdo, a onih niskih voćki puno. Tu, u nekoj od onih kuća sam sigurno rođen. Ili možda u dvorištu one džamije.

U Bačcima sam rođen. Goražde. Tu, u Nurinoj kući. U onoj avliji.

U Trebinju su moji. Busuladžići smo mi. Sead i njegova djeca, babo i majka. I onaj kamen, platani, pijaca i dušmanska mržnja. Toga se sjetim kada se sjećam rodnog grada.

Da vam ne krijem, ja sam sa Pogledina, Sarajevo. Tu je moje srce ostalo, uz braću, majku, babu rahmetli. Odozgo se čuje odjednom tridesetak ezana. Nevjerovatno je to. I otići ćeš, odatle, tjeran lažima din-dušmana i onim koji njima vjeruju. Vjerovat ćeš da je negdje bolje. Doći ćeš tamo gdje su te slagali da je dobro. I nećeš čuti nijedan ezan, jer oni ga ne žele. Shvatit ćeš da si prevaren, izgubljen i sam, dok gledaš u svoje bezvrijedne pare. Ili ćeš ostati da sa Pogledina čekaš iftarske kandilje i shvatiti da samo tu treba umrijeti. I iz Budžaka sam, podno Bistrika. Tu, u jednoj avliji su moji najmiliji.

I iz Zavidovića sam. Kada se dolazi iz Sarajeva, pa desno, uzbrdo. U onoj jednoj kući su moji. Tu sam se isto rodio. To je moja kuća. Rodila mi je saborce.

Ma, ja sam vam sa Borajna. Kad se hoće iz Goražda u Čajniče, pa se u Lukama lijevo krene uzbrdo. Tu su moji Paldumi. Din-dušmani su sve popalili, moge pobili. Ostao je pokoji kamen đedine kuće. I tu sam pomalo rođen. Na Borajnu mirišu trave i vraćaju me u djetinjstvo. Još ima ono korito udnu sela. I mejtef je opravljen. Sanjam da se život vrati, da nadvladamo dušmane.

Moram vam reći da sam iz Sućeske kod Srebrenice. Jah!, kakva su ono brda i ljudi! I tu postoji džamija. Ezan putuje preko tih brda. Tu sam rođen, tu uz Drinu, u Skelanima, malo dalje od Srebrenice.

Iz Tuzle sam. Mjesto Potočari. Pored Une. Kuća između Kule Huseina-kapetana i njegove džamije...