Hafiz Amir ef. Mahić je imam u džematu Kamičani kod Prijedora. On je i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kozarac.

Hafiz Amir ef. Mahić jedan je od stvarnih i simboličkih lidera uspravljanja Bošnjaka u Prijedoru. Bog mu je dao, a on je srčano prihvatio i vršio, ulogu energičnog motivatora i duhovnog iscjelitelja preživjelih ostataka svoga pobijenog, fizički i mentalno izmaltretiranog, izmučenog i prestrašenog naroda.

Hafiz Amir ef. Mahić je imam i glavni imam narodu kojem je bilo određeno da nestane ili da se pokrsti, narodu kojem je na kraju XX stoljeća u civiliziranoj Evropi bilo naređeno da svoje kuće obilježi bijelim čaršafima a prilikom izlaska iz kuća da na ruci nose bijelu traku. On je imam i glavni imam u području gdje je bilo najviše logora i masovnih grobnica njegovog naroda, a Tomašica je najveća.

Hafiz Amir ef. Mahić je imam i glavni imam narodu nad kojim je u više navrata u Haškom sudu dokazivano izvršenje genocida, nad kojim je, prema stavu Vijeća muftija, počinjen stravičan zločin s nesumnjivim elementima genocida. Kao dječak je to proživljavao, ratno izbjeglištvo ga odvelo u Francusku, ali se prvom prilikom vratio u svoj Kozarac i zajedno sa svojim narodom postigao zadivljujuće rezultate u povratku, izgradnji infrastrukture i obnovi ukupnog života. Kozarac je jedno od pozitivnih bosanskih i bošnjačkih čuda. Ali Kozarac se mentalno slama, kao i sve bošnjačke autohtone sredine u entitetu RS. Prisiljavanje školske djece preživjelih ostataka pobijenog i zlostavljanog naroda da vole i veličaju onoga na koga se pozivaju njihovi zlostavljači, da vole i veličaju tradiciju na koju su se pozivale ubice dok su klale i ubijale članove njihovih porodica, primjer je bez presedana u savremenoj Evropi i to je ona svijest protiv koje se svugdje u svijetu bore organizacije za zaštitu ljudskih prava.

Hafiz Amir ef. Mahić je imamski dragulj, biser među imamima i po rezultatima, i po posvećenosti svojim obavezama i po brizi za svoj narod. Zadovoljstvo ga je sresti, poselamiti se s njim, biti mu prijatelj.

U društvu i prirodi postoje nosivi direci, konstrukcione horizontale i vertikale na kojima opstoji sve drugo. Uglavnom je riječ o čvrstim i nesavitljivim materijalima. Umjesto savijanja, pod ekstremnim pritiskom pucaju. U slučaju hafiza Amira ef. Mahića riječ je o pokušaju savijanja nesavitljivog, lomljenju do sada nesalomljivog. Za primjer svima nama. U hafizu Amiru ef. Mahiću vidim lomljenje vlastitog dostojanstva, zastrašivanje i obesmišljavanje svega. Riječ je o lomljenju simbola.

Možemo li biti makar na razni mrava? Pripovijest kazuje da je mrav, vidjevši vatru u kojoj gori Ibrahim, a. s., ponio na listu kap vode da je ugasi, a na primjedbu da je beskorisno to što radi jer ne može ugasiti vatru, odgovorio je da to čini da se zna na čijoj je strani. Neka ostanu ove rečenice da se zna na čijoj sam strani.

Šutnja, snishodljivost, pravdanje i odricanje izručivat će nas jednog po jednoga, samo treba čekati vlastiti red, kao što to poručuju dalekovide riječi, stihovi koji se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru (1892.-1984.), u kojima se kritizira tromost i nereagiranje njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast i početka progona jevrejskog stanovništva.

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.
Kada su došli po sindikaliste,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.
Kada su došli po mene,
više nije bilo nikog
da se pobuni.