Pisana rijec
SJETI SE DOBROTE U SEBI
|
|
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 06. February 2023. 15:02:10
ŽIVOT – ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU GOD. LXX BROJ 1-2, 2022. | strana 209
(Hvala velika za nesebičan zapis o romanu, poštovana Marija Fekete-Sullivan.)
Enes Topalović: Ime i duša, IK Planjax, Tešanj, 2021.
Zapis o romanu: Marija Fekete-Sullivan
Kao vanzemaljac E. T. iz Spilbergovog filma pojavio se 2003. u literarnom planetariju Enes Topalović sa istoimenim inicijalima ali i punim imenom i prezimenom, te su se mnogi književni znalci sa čuđenjem pitali: otkud u nas tako kvalitetan pisac bez kucanja i najave, autor kojem je prva knjiga objavljena u četrdesetoj godini života! Ruku na srce, i danas se pitaju, jer suvremeni pisci rijetko kad prate književna ostvarenja drugih pisaca, osim ako su ti drugi (ne)zasluženo (sve)prisutni u medijima.
Nakon Topalovićevih osam knjiga proze, jedne zbirke poezije i nekoliko prestižnih književnih nagrada, svjetlo dana je 2021. ugledao i njegov roman ‘Ime i duša’ u izdanju IK Planjax. Roman zanimljive i dinamične fabule čita se brzo, s užitkom, od prve do posljednje stranice, jer je i stilski izbrušen do dijamantske finoće.
Svaka rečenica u romanu ispolirana do zavidnog sjaja. Evo ilustrativnog primjera: “Pala je mrkla, zloslutna noć.” Tako bi, naime, mnogi spisatelji/ce napisali i tu nema ništa sporno. Ali Enes Topalović radije ovako zbori: “Noć proguta oštre vidike, sve tušira pomrčinom i slutnjama.” Dakle, kod E. T. ne pada samo tako noć i ne sviće dan. Nego su i prirodne pojave aktivni čimbenici: noć guta vidike, Sunce pljušti sokacima itd. Stoga i čitatelj postaje aktivniji, angažiraniji, jer mu se čini da se pred njegovim očima upravo sada odvija životna utakmica (u kojoj se likovi utrkuju i bore sami sa sobom i svijetom oko njih) i gdje se direktno prenose i one najtananije emocije, a usput se oslikavaju i one jedva vidljive, titrave žilice ispod ljudske kože.
Otisnuvši se iz sela Bare, kraj Goražda, u polarnu svjetlost Bergena u Norveškoj, Enes Topalović danas je etabliran pisac, jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. ‘iseljeničke književnosti’, nerijetko uronjen u filozofske i religiozne dubine (posebno u romanima: Sjeme u očima; 99 umiranja, a donekle i ovom: Ime i duša). On rado i znalački istražuje nebrojene mogućnosti kontemplacije koju mu roman kao žanr nudi. I ako nekog današnjeg književnika iz BiH i regiona, bez snebivanja, možemo priupitati šta se nalazi na kraju svega, onda je to ovozemaljski E.T. koji je napisao roman pod naslovom ‘Na kraju svega’ jedan od pet najboljih sa područja bivše Jugoslavije na natječaju VBZ a 2009. godine.
Dosadašnji pisci osvrta i recenzija rukopisa ‘Ime i duša’: Mehmed Đedović, Mirzet Hamzić, Said Šteta, Almir Zalihić, slažu se da i ovo ostvarenje zaslužuje veliku pozornost.
Sasvim prirodno, radnja se na početku smješta u ambijent kafea – s obzirom da mnogi ljudi, naše gore list, svoju pamet često pronalaze i ostavljaju u ugostiteljskim objektima. Ovaj put u dalekoj Norveškoj. Okupljeni procjenjuju da priča, koju su svojevremeno čuli, može iznjedriti dosta štofa za filmski scenarij. Ali svjesni su
zasićenosti svijeta bh. ratnom tematikom, te se pisanje knjige nameće kao prihvatljivo rješenje. Autor nas odmah potom vodi u svoj rodni kraj, Podrinje.
Tamo lijepa Semka, supruga Halila Makaša, čavrlja sa susjedom Stanom, umi ruje zabrinutu ženu i pomaže joj tokom porođaja. Susjeda se s razlogom plaši da će, osmi put zaredom, roditi ali da joj beba neće preživjeti. Tako bi i bilo da Stanin suprug Jovan Škrbo nije, nakon dugog premišljanja, prihvatio recept starog narodnog vjerovanja u takvim slučajevima: da se djetetu jednostavno nadjene ime druge vjere.
‘U njemu očito cvrči, duša se prži kao u tavi. Najednom, kao da tek osjeti da je živ, na vatri, okrenu se i onako sav u plamenu, žustro se raskorača nekud preko njive. Pobježe, ko zna kuda. Od svega. Da ne izgori, u sebi. Pobjegao bi i iz sebe da može. Ali, nešto se u čovjeka zavuče i uvijek ide za njim. Karakter, srdžba, taština, inat, guzica, repnjača i drugi vjerni pratioci. Bakterije, virusi, krvopije, krpelji... Obaveze, posebice.’
Duboka obiteljska drama nije jedini sastojak tegobnog mikrokozma. Radnja se dodatno usložnjava u kovitlacu uoči i tokom rata iz devedesetih godina prošlog stoljeća, te svjedoči strašnim razaranjima i nasilju, a naročito patnjama Bošnjaka.
Istovremeno je svjedok ljubavi koju ljudi različitih nacionalnosti ne mogu tek tako prestati gajiti jedni prema drugima, bez obzira na političke dekrete, patrijarhalne i društvene zabrane. Ovdje se vole jedna Azra i jedan Jole (Mujole), djevojka iz bošnjačke i mladić iz srpske obitelji, obični ljudi iz naizgled običnih obitelji gurnuti na rub grotla neumoljive balkanske historije.
I sad, kad su se našli na toj nametnutoj povijesnoj i etičkoj klackalici, valjalo je održavati kakvu takvu ravnotežu a da se odozgo ne sunovrate. Možda bi to i postigli da se nisu morali suočavati sa dodatnim slojem prijeteće tragedije – neizrecivim roditeljskim tajnama i traumama.
No, haje li duša koja je u svemiru našla svoju drugu polovicu za ime pripadajuće joj duše? I treba li ljudskost posustati pred porivima mračnih, neljudskih vremena? Odgovor na tako važna pitanja bi se mogao potražiti u citatu: “Treba činiti dobro i kada pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla...” Ovaj čudesni citat kružio je Internetom, uoči objavljivanja romana ‘Ime i duša’, kao djelo nepoznatog autora (pa je u knjizi tako i navedeno). Kasnije su te zvonke riječi, na društvenim mrežama, čak pripisivane genijalnom Nikoli Tesli da bi se na koncu objelodanilo kako su plod
nadahnutog razmišljanja Bobe Đuderije, književnice iz Splita. Desila se začudna polifonija, susret vibracija na umjetničkim valovima, činjenica da se jedna divna misao neočekivano ugradila u strukturu i poruke romana Enesa Topalovića, jer korespondira sa motom njegovog cjelokupnog djela i dugogodišnjim strastvenim traganjem za znakovima ljudske, ali i Božje, dobrote.
O samom nastanku knjige ‘Ime i duša’ Enes Topalović govori kao o prvobitnom pokušaju da ponudi filmski scenarij poznatim bh. rediteljima. Na sreću čitatelja, to mu nije odmah pošlo za rukom, pa je napisao roman. Ali zahvaljujući prvobitnoj, scenarističkoj formi, uspio je izbaciti sve što liči na rasplinutost, kvazi intelektualna
prenemaganja i beskonačni unutarnji monolog. Umjesto toga, ili baš zbog toga, rukopis mu je dosegao zavidnu zgusnutost i dubinu – na malom broju strana, ali pažljivo određenih dramatikom događaja i jasno ocrtanim karakterom zastupljenih likova,
smjenjuje se nekoliko burnih dekada uz krivu Drinu.
Na kraju, slijedi pogovor autora u stihovima, pod naslovom ‘Sjeti se, barbara’. Asocijacija u naslovu se, dakako, veže za kultnu pjesmu Žaka Prevera ‘Sjeti se, Barbara’. Možda na trenutak ta riječ i dobija žensko obličje, ali pisana malim slovom semantički upućuje na barbare, a ne ženu. Znači, već sam naslov najavljuje da ne može biti zaborava, jer treba, itekako treba, sjećati se nedjela i njihovih počinitelja (da im ne bi na um pao neki novi destruktivni pohod). No, da bismo mogli živjeti kao ljudi, sposobni da iz gorčine iskoračimo u nadu, poslušajmo između ostalog i ove riječi autora: ‘Ubijaće nas i sama sjećanja, ali ako želimo trajati, moramo se premostiti, na Drini, Savi, Uni, Dunavu, na Bosforu, na Suezu, a preko Crnog mora naših grijeha našarati dugu, i doseći levitacijom zahuktalih srca drugu obalu.'
Konačno, valja napomenuti da poneki sitničav brojač slovnih znakova ovu književnu pripovijest svrstava u novele što mu je uzaludan posao. Jer, vremenski raspon radnje, sveukupna dramska i umjetnička vrijednost knjige ‘Ime i duša’ upućuju na vidljive atribute romana – značajnog i nezaboravnog.
Autor: Marija Fekete-Sullivan
(Hvala velika za nesebičan zapis o romanu, poštovana Marija Fekete-Sullivan.)
Enes Topalović: Ime i duša, IK Planjax, Tešanj, 2021.
Zapis o romanu: Marija Fekete-Sullivan
Kao vanzemaljac E. T. iz Spilbergovog filma pojavio se 2003. u literarnom planetariju Enes Topalović sa istoimenim inicijalima ali i punim imenom i prezimenom, te su se mnogi književni znalci sa čuđenjem pitali: otkud u nas tako kvalitetan pisac bez kucanja i najave, autor kojem je prva knjiga objavljena u četrdesetoj godini života! Ruku na srce, i danas se pitaju, jer suvremeni pisci rijetko kad prate književna ostvarenja drugih pisaca, osim ako su ti drugi (ne)zasluženo (sve)prisutni u medijima.
Nakon Topalovićevih osam knjiga proze, jedne zbirke poezije i nekoliko prestižnih književnih nagrada, svjetlo dana je 2021. ugledao i njegov roman ‘Ime i duša’ u izdanju IK Planjax. Roman zanimljive i dinamične fabule čita se brzo, s užitkom, od prve do posljednje stranice, jer je i stilski izbrušen do dijamantske finoće.
Svaka rečenica u romanu ispolirana do zavidnog sjaja. Evo ilustrativnog primjera: “Pala je mrkla, zloslutna noć.” Tako bi, naime, mnogi spisatelji/ce napisali i tu nema ništa sporno. Ali Enes Topalović radije ovako zbori: “Noć proguta oštre vidike, sve tušira pomrčinom i slutnjama.” Dakle, kod E. T. ne pada samo tako noć i ne sviće dan. Nego su i prirodne pojave aktivni čimbenici: noć guta vidike, Sunce pljušti sokacima itd. Stoga i čitatelj postaje aktivniji, angažiraniji, jer mu se čini da se pred njegovim očima upravo sada odvija životna utakmica (u kojoj se likovi utrkuju i bore sami sa sobom i svijetom oko njih) i gdje se direktno prenose i one najtananije emocije, a usput se oslikavaju i one jedva vidljive, titrave žilice ispod ljudske kože.
Otisnuvši se iz sela Bare, kraj Goražda, u polarnu svjetlost Bergena u Norveškoj, Enes Topalović danas je etabliran pisac, jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. ‘iseljeničke književnosti’, nerijetko uronjen u filozofske i religiozne dubine (posebno u romanima: Sjeme u očima; 99 umiranja, a donekle i ovom: Ime i duša). On rado i znalački istražuje nebrojene mogućnosti kontemplacije koju mu roman kao žanr nudi. I ako nekog današnjeg književnika iz BiH i regiona, bez snebivanja, možemo priupitati šta se nalazi na kraju svega, onda je to ovozemaljski E.T. koji je napisao roman pod naslovom ‘Na kraju svega’ jedan od pet najboljih sa područja bivše Jugoslavije na natječaju VBZ a 2009. godine.
Dosadašnji pisci osvrta i recenzija rukopisa ‘Ime i duša’: Mehmed Đedović, Mirzet Hamzić, Said Šteta, Almir Zalihić, slažu se da i ovo ostvarenje zaslužuje veliku pozornost.
Sasvim prirodno, radnja se na početku smješta u ambijent kafea – s obzirom da mnogi ljudi, naše gore list, svoju pamet često pronalaze i ostavljaju u ugostiteljskim objektima. Ovaj put u dalekoj Norveškoj. Okupljeni procjenjuju da priča, koju su svojevremeno čuli, može iznjedriti dosta štofa za filmski scenarij. Ali svjesni su
zasićenosti svijeta bh. ratnom tematikom, te se pisanje knjige nameće kao prihvatljivo rješenje. Autor nas odmah potom vodi u svoj rodni kraj, Podrinje.
Tamo lijepa Semka, supruga Halila Makaša, čavrlja sa susjedom Stanom, umi ruje zabrinutu ženu i pomaže joj tokom porođaja. Susjeda se s razlogom plaši da će, osmi put zaredom, roditi ali da joj beba neće preživjeti. Tako bi i bilo da Stanin suprug Jovan Škrbo nije, nakon dugog premišljanja, prihvatio recept starog narodnog vjerovanja u takvim slučajevima: da se djetetu jednostavno nadjene ime druge vjere.
‘U njemu očito cvrči, duša se prži kao u tavi. Najednom, kao da tek osjeti da je živ, na vatri, okrenu se i onako sav u plamenu, žustro se raskorača nekud preko njive. Pobježe, ko zna kuda. Od svega. Da ne izgori, u sebi. Pobjegao bi i iz sebe da može. Ali, nešto se u čovjeka zavuče i uvijek ide za njim. Karakter, srdžba, taština, inat, guzica, repnjača i drugi vjerni pratioci. Bakterije, virusi, krvopije, krpelji... Obaveze, posebice.’
Duboka obiteljska drama nije jedini sastojak tegobnog mikrokozma. Radnja se dodatno usložnjava u kovitlacu uoči i tokom rata iz devedesetih godina prošlog stoljeća, te svjedoči strašnim razaranjima i nasilju, a naročito patnjama Bošnjaka.
Istovremeno je svjedok ljubavi koju ljudi različitih nacionalnosti ne mogu tek tako prestati gajiti jedni prema drugima, bez obzira na političke dekrete, patrijarhalne i društvene zabrane. Ovdje se vole jedna Azra i jedan Jole (Mujole), djevojka iz bošnjačke i mladić iz srpske obitelji, obični ljudi iz naizgled običnih obitelji gurnuti na rub grotla neumoljive balkanske historije.
I sad, kad su se našli na toj nametnutoj povijesnoj i etičkoj klackalici, valjalo je održavati kakvu takvu ravnotežu a da se odozgo ne sunovrate. Možda bi to i postigli da se nisu morali suočavati sa dodatnim slojem prijeteće tragedije – neizrecivim roditeljskim tajnama i traumama.
No, haje li duša koja je u svemiru našla svoju drugu polovicu za ime pripadajuće joj duše? I treba li ljudskost posustati pred porivima mračnih, neljudskih vremena? Odgovor na tako važna pitanja bi se mogao potražiti u citatu: “Treba činiti dobro i kada pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla...” Ovaj čudesni citat kružio je Internetom, uoči objavljivanja romana ‘Ime i duša’, kao djelo nepoznatog autora (pa je u knjizi tako i navedeno). Kasnije su te zvonke riječi, na društvenim mrežama, čak pripisivane genijalnom Nikoli Tesli da bi se na koncu objelodanilo kako su plod
nadahnutog razmišljanja Bobe Đuderije, književnice iz Splita. Desila se začudna polifonija, susret vibracija na umjetničkim valovima, činjenica da se jedna divna misao neočekivano ugradila u strukturu i poruke romana Enesa Topalovića, jer korespondira sa motom njegovog cjelokupnog djela i dugogodišnjim strastvenim traganjem za znakovima ljudske, ali i Božje, dobrote.
O samom nastanku knjige ‘Ime i duša’ Enes Topalović govori kao o prvobitnom pokušaju da ponudi filmski scenarij poznatim bh. rediteljima. Na sreću čitatelja, to mu nije odmah pošlo za rukom, pa je napisao roman. Ali zahvaljujući prvobitnoj, scenarističkoj formi, uspio je izbaciti sve što liči na rasplinutost, kvazi intelektualna
prenemaganja i beskonačni unutarnji monolog. Umjesto toga, ili baš zbog toga, rukopis mu je dosegao zavidnu zgusnutost i dubinu – na malom broju strana, ali pažljivo određenih dramatikom događaja i jasno ocrtanim karakterom zastupljenih likova,
smjenjuje se nekoliko burnih dekada uz krivu Drinu.
Na kraju, slijedi pogovor autora u stihovima, pod naslovom ‘Sjeti se, barbara’. Asocijacija u naslovu se, dakako, veže za kultnu pjesmu Žaka Prevera ‘Sjeti se, Barbara’. Možda na trenutak ta riječ i dobija žensko obličje, ali pisana malim slovom semantički upućuje na barbare, a ne ženu. Znači, već sam naslov najavljuje da ne može biti zaborava, jer treba, itekako treba, sjećati se nedjela i njihovih počinitelja (da im ne bi na um pao neki novi destruktivni pohod). No, da bismo mogli živjeti kao ljudi, sposobni da iz gorčine iskoračimo u nadu, poslušajmo između ostalog i ove riječi autora: ‘Ubijaće nas i sama sjećanja, ali ako želimo trajati, moramo se premostiti, na Drini, Savi, Uni, Dunavu, na Bosforu, na Suezu, a preko Crnog mora naših grijeha našarati dugu, i doseći levitacijom zahuktalih srca drugu obalu.'
Konačno, valja napomenuti da poneki sitničav brojač slovnih znakova ovu književnu pripovijest svrstava u novele što mu je uzaludan posao. Jer, vremenski raspon radnje, sveukupna dramska i umjetnička vrijednost knjige ‘Ime i duša’ upućuju na vidljive atribute romana – značajnog i nezaboravnog.
Autor: Marija Fekete-Sullivan
