Na društvenim mrežama objavljene su fotografije koje prikazuju unutrašnjost crkve Ružice u Rožajama. Na jednom od zidova dominira „freska“ koja u pravoj mjeri oslikava odnos naših komšija hrišćana prema nama. Naime, na tom zidu „freskom“ su predstavljena tri prikaza. Na jednom; pored djeteta koje spava u kolijevci, sjedi žena, dok se nad njima blago nadvijaju dva mladića sa noževima u rukama i nošnjom karakterističnom za Bošnjake ovoga kraja. Drugi prikaz „govori“ o tome da, iznad ovog prvog prikaza, bukti u plamenu kuća starinskog tipa, pri čemu isti takav plamen buktinje u ruci drži mladić, koji po stavu i obliku nošnje, sliči mladićima iz prvog prikaza, jedina je razlika u tome što mu je uniforma zelene boje i na glavi namjesto fesa ima kačket, karakterističan za komuniste i partizane, pritom je mladić tijelom usmjeren od starinske kuće u plamenu prema naslikanoj crkvi Ružici pokazujući rukom u pravcu nje, kao da se ka njoj i zaputio. Treći prikaz oslikava dvojicu ljudi koji po nošnji, izrazitim brkovima i karakterističnim bijelim čalmama-turbanima nesumljivo predstavlja Turke. Obojica su usmjereni prema naslikanoj crkvi Ružici. Jedan u ruci drži zakrivljen turski mač, dok drugi o pojasu ima tursi nož, a preko ramena topuz u takvoj srazmjeri sa naslikanim objektom crkve, da bi bilo dovoljno nekoliko zamaha njime da je cijelu razruši. Između naslikane crkve Ružice i Turaka se nalazi, nešto što bi moglo ličiti na grčko-vizantijski stub, prikazan kako porušen i prepolovljen „leži“ na zemlji. Osim bebe u kolijevci i žene pored nje, svi ostali akteri „freske“ su, vidno, u pokretu, u aktvinosti, kao da već u sljedećem trenutku treba nešto da urade, dovrše. Moguće da redoslijed narativa i poruke koja se želi poslati „vjerujućem narodu“ ide obrnutim redosljedom od ovoga kako sam ih opisao kroz prikaze, ali nesumnjivo predstavlja jednu zaokruženu cjelinu. Ta cjelina je, ukratko kazano, nastavak kreiranja jedne potpuno iskrivljene slike, radi stvaranja atmosfere laži i obmana, u kojoj će se nastaviti indoktrinacija „vjerujućeg naroda“ radi raspirivanja i produbljivanja mržnje prema svemu što je nehrišćansko oko sebe, a u ovom slučaju sa posebnim akcentom na Bošnjake koji, eto čak, atakuju na dijete u kolijevci – budućnost.

Na drugoj, onoj realnoj, a ne imaginarnoj – najčešće lažnoj, strani upravo su Bošnjaci ti koji su svojim novčanim prilozima i mnogim drugim aktivnostima dali ogroman doprinos za izgradnju baš ove crkve Ružice u Rožajama.

Gledajući suštinski, učinili su to da bi pokazali i prikazali sebe u onom svjetlu kakvi u suštini i jesmo; širokogrudi, bez klica podlosti, mržnje i prezira prema drugome i drugačijem, navikli vijekovima da dijelimo isti životni prostor, uz različita vjersko-nacionalna opredjeljenja, imavši pritom snage i kapaciteta da svoje volimo i branimo a tuđe poštujemo i pomažemo. Na žalost, slučajevi poput ovog u Rožajama, koji sa druge strane personifikuju autentično odnos prema nama, uvijek nas podsjete i nanovo potaknu da promislimo da li su naši postupci širokogrudosti ispravno shvaćeni i prihvaćeni ili se oni od strane naših komšija i njihovih predstavnika shvataju kao znaci slabosti, potlačenosti i naivnosti, da ne kažem gluposti, jer može zvučati pregrubo.

Smatram da ovaj „freskopis“ kao „apstraktni umjetnički“ izlet prema prošlosti i budućnosti, nije i ne treba shvatiti nimalo naivnim, beznačajnim i zanemarljivim, izolovanim incidentom pojedinca, jer ako se iole zagledamo u sav ovaj, prethodno kratko opisani, uzajamni odnos, vrlo lahko ćemo naći njegovu klicu u nacional-šovinističkom manifestu Gorskoga vijenca, spjevu Rada Petrovića – Njegoša. Za svrhu usporedbe prenosim nekoliko slika nacionalno-vjerskih odnosa i percepcija iz toga vakta, kada su udareni temelji mržnje, na kojim se i dan-danas „gradi“, prema našem nacionalno vjerskom određenju i opredjeljenju, iskazanih mišlju i perom Rada Petrovića:

(Vojvoda Batrić Turcima); Turci braćo u kam udarilo, što ćemo vi kriti u kučine, zemlja mala odsvud stiješnjena, s mukom jedan u njoj ostat može, kakve sile put nje zijevaju, za dvostrukost ni mislit ne treba... Na drugoj strani kroz obraćanje Ferat Zaćira iskazuju se stavovi „Turaka“ – muslimana tog vakta, kad Njegoš opisuje; Ferat – Zećir, kavaz-baša govori; Jok, serdare, ne ugađaš putom, vjera turska podnijet ne može, da se haba dokle glava skoči, I ako je zemlja pouzana,

dvije vjere mogu se složiti, ka u sahan što se čorbe slažu, Mi živimo kao do sad bratski, pa ljubavi više ne trebaju. Ovdašnji „freskopis“ kao da crta novu sliku o muslimanima današnjice, kako bi budućim pokoljenjima, nadogradio onu jučerašnju njegoševsku u kojoj Rade Petrović ovako „slika“; (Draško prepričava susret sa mletačkim upravnikom) Zapita me za naše susjede Za Bošnjake i za Arbanase Kad uhvate, kaže Crnogorca Bilo živa al mrtva u ruke, Hoće li ga izjest, što li rade?...

Nadam se da će pravosudne, političke, vjerske, nacionalne, građanske i sve ostale, za ovu priliku relevantne institucije i ustanove u Crnoj Gori, reagirati brzo, nedvosmisleno, institucionalno, u skladu sa zakonom i težnjama ka standardima Europske unije, procesuirajući i određujući se na taj način prema ovom, u najmanju ruku, izlivu mržnje sa namjerom daljeg gajenja i raspirivanja.

Ukoliko, nekim slučajem, izostane brza i efikasna reakcija institucija, a uporedo stim i bošnjačkih predstavnika, ne bi začudilo da za koji dan, po do sada utabanoj metodologiji, krene medijska i svaka druga „kontraofanziva“ u kojoj bi „vješti novinari“ poput onog stalnog dopisnika „Novosti“ iz Crne Gore, javnosti nanovo eksluzivno „otkrili“ kako Bošnjaci opet vrše torturu prema sveštenstvu u Rožajama, kakve smo naslove u minulim godinama već imali prilike da konzumiramo.

Obzirom da je, čak i široj međunarodnoj javnosti, prilično poznata uloga sveštenstva i poslenika Srpske pravoslavne crkve u ratnim dešavanjima u prošlom stoljeću, od čega se njeni predvodnici i zvanični orani do danas nisu, na bilo koji način, ogradili, a kamo li zatražio oprost, nadamo se da će u ovom konkretnom slučaju reakcija biti adekvatna, kako bi se na taj način počele sticati mogućnosti za korekciju utiska o toj instituciji, ako im je do toga naravno uopšte i stalo.

Kako god, ovaj slučaj će, poput lakmus papira, još jednom pokazati kud plovi crnogorski brod „proeuropske budućnosti“, sa vizijom građanske Crne Gore prava jednakih za sve, te ko je na njemu stvarno i suštinski za to, a ko je na njemu da bi ga malo po malo bušio, bušio pa potopio, ne mareći pritom za posljedice!?

---

Autor je rodom sa Lahola kod Bijeloga Polja

---