„Pješčani nas satovi odsjećaju na protok vremena, ali i na prah u koji ćemo se jednom pretvoriti.“
Cristopher Georg Lichtenberg

Vrijeme je jedina stvar na koju čovjek ne može uticati, mijenjati je, prilagođavati, kontrolisati. Ono teče i u nepovrat prolazi ravnodušno na naše tuge i radosti, letove i prizemljenja, otiče nepovratno i nikad se ne vraća. Postoji prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, a život je sad, u ovom trenutku. Juče je prošlo, sutra možda neće doći. Iako je, objektivno, tempo prolaska vremena isti, subjektivno brzina prolaženja zavisi od toga šta radimo, gdje smo, s kim smo. Sve možemo nadoknaditi, vrijeme ne možemo. Ni kupiti ga ne možemo, ni kratak tren, ni za koji novac. A stvari koje nemaju cijenu su dragocjene, neprocjenjive. Zato je odabir naslova PROTOK VREMENA za naslov knjige poezije i dobar i znakovit. U takvu zbirku se mogu uvrstiti doslovno sve teme o onome što jest, što je bilo i što će biti. Habib Mandžić je naslovom sebi i svojoj imaginaciji dao punu slobodu, raširio krila i vinuo se u visine odakle se sve jasnije vidi pa nam onda to vješto i pitko u slike pretvorio. Redaju se jedna za drugom pjesme o njegovim najbližim, o čarima prirode, nebu, dugi, kiši, košnicama, rascvalim jabukama i ružama i mimozama, o okeanu, majmunu i kravi, klokanu i koali, ljubavi, prijateljstvu, proljeću, leptiru i pčelici, Suncu i Mjesecu, „odrastanju u cvjetnim vrtovima moga oca“, potoku i drvetu, unučici Mimi, o Stvoritelju neba i zemlje... I čega god da se dotakne, čini to suptilno, pitko, pismeno i lijepo, nama ostavlja samo da čitamo, proživljavamo, nalazimo esenciju užitka u ljepoti stiha i u sjajnim metaforama.

Pjesnik pjeva o slobodi poput ptice zatočene u kavezu:
„Kao da moja duša sve snažnije
razumijeva ljepotu slobodna leta.“

Meni se osobito dopadaju stihovi o drveću, oni me čisto omađijaju ljepotom:

„Mislim da nikada neću vidjeti
pjesmu lijepu kao neko drvo.

Drvo koje gleda u nebo cijeli dan,
podigne svoje lisnate ruke da se moli“ - čitam i drugačije nego ikad prije vidim i doživljavam grane drveća koje se pružaju prema nebu.

Bez daha su me ostavljale studene ruke joha i jasika:
„Ogoljele grane zbunjenih joha i jasika
motale su se kao studene ruke
s hiljadama nemirnih prstiju nad mojom glavom“
Divota!!!

Još se sasvim ne otrijeznimo, a dolazimo do stiha:

„Moje srce je poput raspjevana slavuja
ĉije gnijezdo prebiva u krošnji duda i u sevdalinci. „

Tu bajkovitu sliku pred našim očima zamjenjuje nova još bajkovitija, slika lišća koje pjeva i igra tango:

„Lišće zapjeva i tango zaigra
visoke i gipke travke zaplesaše
u odvojenim gomilama,
a ja to sve posmatram i dušu odmaram“
Pa onda:
„i divlje će trešnje same sebe brati za djevojačke usne“.

Najčešće su pjesnici tužni ljudi, valjda zato što je tuga inspirativnija od sreće. Kod Mandžića nema tuge, nema patnje, nema bunta. On je pjesnik slobode, ljepote, ljubavi, mira sa sobom i sa svijetom.

Njegova poezija je na mene djelovala opuštajuće, umirujuće, iscjeliteljski. Lijepog i jednostavnog stila, a u jednostavnosti je najviše ljepote. Zato sam i ja istim jezikom nastojala napisati osvrt na zbirku.

Nura Bazdulj-Hubijar

U Travniku, 19.02.2023.