Ne mogu se oteti dojmu koji me prodrmao, izmamio suzu radosnicu, pokrenuo lavinu emocija, podigao, učvrstio u nepokolebljivosti, da se zamislim i upitam, da li dovoljno dišemo za našu Bosnu i Hercegovinu!

Naime, gledajući video zapis sa defilea ulicama Srebrenice povodom 1.marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, na kojem djeca i njihovi roditelji, ali i oni stariji, ponosno koračaju sa zastavama Bosne i Hercegovine. Lijepo je bilo u Zenici, Bihaću, Tuzli, Mostaru, Sarajevu, ali ne kao u Srebrenici! Djeca patnje i stradanja, koja će generacijski nositi teške traume stradanja koje su u genocidu doživjeli njihovi roditelji, na svojim licima su nosila poseban nur, tu svjetlost kakva se pripisuje melekima, ili da budem jasniji, anđelima. Sa tom slikom sam legao na jastuku i zbrajao svoje učinke za moju Bosnu i Hercegovinu. Učio sam i bi malo! Hodio gladan između neprijateljskih linija, vodio vojsku s malo municije i borio se časno. Malo! Sve godine prošle čuvao joj rijeke i potoke, silazio do vode da se napijem i umijem a da ne poganim. Odlazio na proplanke i pjesme joj pisao. Bio neshvaćeni pjesnik jer se činilo da mi u očima pluta mlado žensko. A nije! Govorio na skupovima ono što sam davno spoznao, da nema zemlje u blizini a da ima stariju državnost, ponosnog kraljevstva bosanskog. Da nema brojnije zemlje po spomenicima, njenim stećcima, koji svjedoče. Zemlje prvog zabilježenog ustanka Batona Dezitijatskog protiv 190 000. hiljada vojnika Rimskog carstva, prije ravno dva milenija. Uviđam sve, i sve što sam učinio bilo je malo!


Onda razmišljam o djeci zla. Pitam se koji je zalog njihove ludosti, opijenosti onim čega nema, da mrze ono po čemu hode. Nebrojeno otrovnih riječi, ne računajući da će im dio otrova ostati u ustima. Slušam one među njima koji su se mogli tek rađati dok su njihovi stariji čuvali straže pored žice u logoru Keraterm, Trnopolje, Sušica i mnogim drugim logorima, u koje su zatvarali Bošnjake. Potom ubijali, gurali bagerima u primarne i sekundarne grobnice. Ta djeca zla, sa istim žarom i sa istom mržnjom danas bljuju retoričku vatru, jer su ih stariji nakon što su ispucali arsenale oruđa, naučili zlu. Ta djeca zla u izopačenoj pojavnosti, među kojima ima obrazovanih ali ne odgojenih, ružna su slika koja nikada neće imati svoj ram. To je falinka onih koji rastu tako pa ostanu ko voćka divljaka. Lista, baci po neki cvat, ali joj plod gorak i kiseo. Niđe slasti! Fali joj dobar kalem! Ta djeca zla slijede zlo! Nesvjesni da im se voda na izvoru zamutila stoljetnom laži pa im ni vjera nije više vjera, nego ideologija mržnje. Ni jezik im nije jezik već ukradenica nastala od bosanskog jezika kojeg su ovdje na ovom tlu, neka znate, zabranile Austrougarske vlasti, da bi se zvao srpskohrvatskim a ne bosanskim a koji je, i to je povjesna činjenica, daleko stariji i od srpskog i od hrvatskog jezika ponaosob. O tome svjedoče sačuvani povjesni dokumenti. Toj djeci zla mogao bih redati imena ali ne vrijedi sve dok svojim djelima, nikako riječima, ne izbrišu taj prefiks vlastite manjkavosti koja me lično ne brine. Samo naizgled potvrđuje meni odbačenu Darvinovu tezu o nastanka čovjeka. Ta djeca zla, koja nam poručuju da slijepo slijede rečenicu osuđenog ratnog zločinca, njihovog psihologa zla, koji je devedesetih poručio da će “muslimanski narod nestati,” ustvari najavljuju vlastiti nestanak. Upravo onako kako su to kroz povijest koja svjedoči ono što je bilo a ne ono što im se snilo, međusobno se ubijali, zvjerski, vučije. Izgarati će u vlastitoj mržnji sveg što ne nosi prefiks srpsko i to je njihovo najveće prokletstvo, jer mržnja prema drugom uništi svaku klicu ljubavi i prema svom. Oni time neće nauditi Bosni i Hercegovini već sebi. To me nagna da citiram Nenada Čanka:

- “Bosna i Hercegovina, s obzirom na mnoge historijske okolnosti, je veoma bliska mojoj Vojvodini. Po multinacionalnosti i interkulturalnosti su isprepletene istine i istorije kulturnih cjelina koje su se preplitale kroz vrijeme i stvarale novi kvalitet i zato Bosna i Hercegovina je tačno onliko moja koliko me hoće.”

Bosna i Hercegovina je i njihova isto koliko i moja, samo to ne znaju. Nije bilo pameti da im to kaže. Jer pamet usvaja a snaga osvaja.

Stoga hoću da vjerujem, da će djeca zla naučiti bar jednu lekciju. Ona nisu tako rođena već pogrešno odgojena u svetosavskom mitu i lažima o počinjenom zlu nad njihovim narodom. Ustvari, to je zamjena teza, jer je upravo srpski narod počinio zlo nad nesrpskim narodom. Najviše nad Bošnjacima kroz jedanaest genocida. Ta djeca zla, krštena su od istih popova koji su krstili zločince prije odlaska da čine zlo. Davno sam spoznao da mržnja ostavlja bore na licu, posebno na duši i stoga je se klonem. Ne mrzim čak ni učitelje djece zla, tako ni djecu zla koja su dovoljno porasla da prijete. Seksistički se naslađuju, što je moram priznati patološki bolesno, dižući tri prsta i stavljajući kokardu na glavu koja ima samo ulogu kondoma. Da ih trenutno uvjeri da neće ostati trudni ali ne daje ama baš nikakve druge garancije. Zato bi bilo dobro da nedostajuće lekcije počnu učiti koliko danas, jer će već sutra doći njihova djeca. Zbog njih! Ne zbog mene! Ne zbog Bošnjaka, naroda koji je opstao i kada su Srbi u rukama imali četvrtu vojnu silu u Evropi. Naroda koji će opstati i pod prijetnjom “majčice” Rusije koja eto slavi Pirove pobjede i reda strašne poraze. Opstat će Bosna i Bošnjaci kao najbrojniji narod ne zato da bi dominirali nad bilo kim već zato što je to aksiom i nadasve Božije određenje. Opstat će i svi oni koji ovu lijepu zemlju Bosnu osjećaju svojom domovinom. Često se to ne sviđa međunarodnim hohštaplerima koje potapšemo po ramenu u nadi da će napraviti ljudski iskorak za koji su dobro plaćeni. Oni nam čine ono isto što je činila Austrougarska vlast. Uskraćuju identitet, umanjuju konstituentnost, pravo na jezik i daju nas u čeljusti zvijeri. Još traže osmijeh na našem izmorenom licu. E pa, imat ćete i osmijeh! Ali biće to uvijek osmijeh znanja, mudrosti i ponosa kakvog nose djeca Srebrenice. Oni su djeca patnje i stradanja. Ko se zadnji smije, mudrije se smije!

/Foto: Anadolija/