Filozofija počinje od riječi fila i sofija, što bukvalno znači ljubav prema znanju ili mudrosti. Ona pokušava spoznati istinu i svijet. Javlja se u 6. stoljeću p. n. e. u staroj Grčkoj. Filozofija je proces analiziranja, kritiziranja, interpretacije i špekuliranja. Ona se može definisati kao pokušaj razumjevanja, misterija egistencije i stvarnosti.
U evropskoj filozofiji do krajnjih konzekvenci doveo je Hegel, prema čijem su mišljenju život i priroda vrijedni pažnje ako su konačno prožeti ljudskim umom.
No, nikada slika svijeta kakvu je izgradila evropska filozofija, ne bi bila tako moćna i dominantna da se nije poslužila onim što je Hegel nazvao „lukavstvom uma“. To se, prije svega odnosi na uspostavljanje strojne tehnike i znanosti kao pukih instrumenata promicanja ideja o univerzalnom preimućstvu evropske slike svijeta.
Ova slika svijeta, s druge strane, korespodentna je u svom bitnom određenju kršćanskoj slici svijeta, pa se može reći da je u pitanju jedinstven koncept svijeta koji je još i danas, u svom zrelom stadiju, ekspanzivan i odlučan da zagospodari svijetom kroz ideju o novom svjetskom poretku.
U ovom vaktu imamo tri velike svjetske vjere... Ko će tu koga izliječiti ili otrovati? Možda će neko reći, da vjera liječi dušu, a filozofija truje. Mislim da u tome ima istine. Puno je onih koji filozofiju koriste kao bilijarski štap (ke ili tak), za hurnebes na dunjaluku kao na bilijarskom stolu kada se kugle sudaraju prije nego propanu u neku od šest rupa.
Bilijarske kugle svaki put možemo ponovo poređati i sa njima se igrati i gledati kako se sudaraju i propadaju u rupe. Da li je to moguće s ljudima i njihovim zajednicama?
Islamska filozofija povijesti kao izraz „slike svijeta“ utemeljene na glavnim islamskim vjerskim izvorima, Kur'anu i Hadisu, nužno pretpostavlja topos čovjeka u islamu budući da se on javlja kao taj „subjekat“ povijesti koja se kao takva odvija u skladu sa božanskim planom, pa je, prema tome, bar u globalnim crtama deteminirana. Ovdje je velika razlika od kasnijih sociološko – filozofskih teorija povijesti poput bilogizma H. Spencera, fenomenologije duha G. F. Hegela, morfologije povijesti Špenglera i Tojnbija, te drugih pokušaja na Zapadu koji u prvi plan stavljaju „kolektivno impresonalno“ kao jedino realno, u velikim monteističkim religijama, pa prema tome i u islamu, svijet se tretira kao „stvoreni svijet“ određen transcendentnim – (prekoračenje granice svijesti), izvorima a individua dobija posebnu ulogu. U islamu je to „svijet svjedočanstva“, nazočnosti, odnosno transparencije istine, a povijest kao izraz djelovanja čovjeka koji ima ulogu namjesnika (halife), pa prema tome i „subjekta“ koji posjeduje slobodu izbora, ali u „uputu“ od Stvoritelja svjetova. U tu svrhu on je poučen svim imenima (nazivima) bića i stvari, dato mu je znanje, a potom „uputa“ za snalaženje u svijetu koji mu je dat na povjerenje (amanet) što pretpostavlja ponašanje „u ime Gospodara koji je stvorio čovjeka...“, a koji eto vidimo postaje i (ne)čovjek, čije ponašanje je slobodno u smislu mogućnosti izbora, u svijetu između dobra i zla, odnosno opredjeljenja i pridržavanja kriterija vjere u Boga što bi trebalo po sebi da isključi destrukciju i zloupotrebu svijeta.
U cilju ispunjenja zadaće koja je, po islamu, primjrena biti čovjeka određuje ga kao razumno biće, odnosno biće savjesti kao kriterija razlikovanja dobra od zla. Nažalost, danas zlo pobjeđuje dobro, jer su (ne)ljudi postali zločasti, a bilo kojoj vjerei i pogledu na svijet.
Ta činjenica, odnosno pozicija koja pretpostavlja mogućnost svjesnog izbora i postupanja „u ime Allaha“ ili „u ime nečeg drugog, ovosvjetskog, prolaznog“ uključuje i odgovornost za postupke. Međutim, uporedo sa tim čovjek se prema Kur'anu tretira i kao biće emocije, žurbe i nepromišljenosti i ukazuje se na njegovu sklonost brzopletim potezima koji ga mogu dovesti u očaj ili preveliki zanos što podjednako djeluje kao hendikep i mogućnost griješenja kada ga zadesi dobro, on se raduje, kada ga zadesi zlo, on očajava. Stoga i objava ovdje dolazi kao korektiv i opomena od koristi za ljude. Ustvari, to je jedan od ključnih faktora koji doprinosi da se pojedinac, odnosno, skupna promjeni čime se nužno mijenja i stanje je skupine. To su kur'anske poruke.
Ove ideje u islamskoj teološko – filozofskoj i sufijskoj misli su razrađivali Džahiz, Tavanu s –Safa, a posebno Ibn Miskevejh i Ibn Haldun u svojim djelima koji za polazišta svojih analiza povijesti pored iskustva i provjerene građe kao osnovice uzimaju Kur'an i Hadis, dva glavna izvora islama.
U tom smislu povijest se određuje ovdje kao niz „Allahovih dana“ koje živi čovjek. On je halifa na Zemlji koja je kao takva „stvorena“ i čovjeku data na povjerenje (amanet). Stoga pad iz dženneta (raja) prema islamu, kao što kaže Ikabal, ne znači „nikako moralnu izopačenost“. To je za čovjeka prelaz od proste svijesti do prvog blijeska samosvijesti, jedna vrsta buđenja iz sna prirode sa utiskom lične kauzalnosti u vlastitom biću“ (Ikabal, - Obnova vjerske misli u islamu str. 67, Sarajevo, 1979. godine.)
Prema islamu zemlja nije prostor troture niti zatvor zbog praroditeljskog grijeha. Naprotiv. Prvi čin nepokornosti, odnosno grijeha, predstavlja prvi čin slobodnog izbora i zato je taj grijeh kao prvi Adamu (čovjeku) oprošten. Međutim, uporedo sa tim njemu je za snalaženje na svijetu poslana uputa, poslanica – poruka, pismo. Prema Kur'anu, Ademu a.s. poslani su objavljeni spisi – suhifi kao i nekim drugim poslanicima i vjerovjesnicima: Musau, Davudu, Isau i Muhammedu a.s. poslane su kompletne poslanice u skladu sa duhom i vremenom i razvojnim stupnjem čovjeka koji svojom prisutnošću i djelovanjem u svijetu „proizvodi povijest“. Prema tome, povijest je u znaku poslanice, rezultat „ugovora vjerno sklopljenog u preegzistenciji – (u ranijem postojanju). Na postavljeno pitanje ljudskim dušama u preegzistenciji od strane Allaha dž.š. Nisam li ja vaš gospodar, a duše su odgovorile „bala“- (dakako). Stoga vjerovanje (iman) na ovom svijetu prije svega znači potvrdu tog svjedočanstva iz preegzistencije, odnosno, izvjesnost, transparentnost istine, a nevjerovanje, čak i leksički (kufr na arapskom jeziku) znači pokrivanje istine. Osnovni princip islama – (tevhid), prema tome stoji kao princip istine, a izražen je kroz riječi svjedočanstva: „Nema Boga osim Allaha, a Muhammed je samo Božiji rob i Božiji Poslanik“.
Boravak čovjeka na Zemlji kao Božijeg halife, u skladu sa tim, u znaku je potvrde ovog principa. U tom smislu, i povijest je u periodu nakon prvog poslanika Adema a.s. u znaku njegove poslanice, nakon Musa a.s. u znaku Tevrata, nakon Isa a.s. u znaku Indžila, a nakon
Muhammeda a.s. u znaku Kur'ana. U funkciji očuvanja svijeta u znaku ovih objava bili su svi drugi vjerovjesnici i koji su živjeli i djelovali između nosilaca poslanica.
Imajući sve ovo u vidu, moguće je shvatiti i drevne mudrace i historičare kao što su Tabari, al – Bakri, Makrizi, Ibn Haldun i drugi islamski historičari koji povjesne formacije određuju prema poslanicima i vjerovjesnicima koji su djelovali u određenim historijskim periodima dok značaj ekonomskih, kulturnih i drugih faktora stavljaju u drugi plan i razmatraju na drugoj razini ne umanjujući im njihov značaj i smisao.
Prema tome, kultura i civilizacija javlja se ovdje kao rezultat bivstvovanja čovjeka u svijetu koji može biti bliže ili dalje božanskom planu budući da se javlja kao čin slobode izbora. Ukoliko je u skladu sa Božanskim planom, onda je to dobročinstvo, sama kultura je dobročinstvo. Stoga je donekle u pravu Hegel kada islam određuje kao izraz „poštovanja Jednog“ i u tom smislu „težćnje za svaku Uzvišenost“ budući da se ovdje osnovni odnos između čovjeka i Boga, određuje kao odnos između roba i Gospodara.
Prema tome, kultura je u islamu određena jedinstvenom duhovnom perspektivom definiranom najeksplicitnije ukelamu i islamskoj filozofiji, jednostavno orjentiranom etikom koja se u strogoj povezanosti sa principom tevhida strukturalno ugrađuje u socijalnu i svakidašnju zbilju čovjeka, te jedinstvenim stilom života uzetog u cijelini, od ishrane do odgojnog sistema. Sljedstveno tome, poštovanje Jednoga stoji kao sadržaj djelatnosti, a čovjek kao „biće među bićima“ i halifa predstavlja vrhunac bitke ustrojenog po modelu ontološkog komparativa. Subjektivitet se ovdje javlja kao živ i beskonačan, a djelatnost čovjeka u funkciji je afirmiranja svjetovnog isključivo u smislu potvrde njegova bitnog sadržaja.
Stoga i odnos prema „nebitnom“, prolaznom u funkciji je, također, osnovnog cilja, čuvanja povjerenja. Okazionalizam – (filozofska teorija, prirodni uzroci), čini se, nigdje kao ovdje nije toliko izražen, osobito kroz naglašen čin „ponovnog stvaranja“.
Dakle, čovjek kao „biće u svijetu“ sastavni je dio svijeta i njemu je zabranjena svaka destrukcija, odnosno gubitak svijesti i vjere bilo kroz „užitak“, bilo kroz fanatizam i zanos kome izmiče svijest o Jednom.
Prilikom pisanja ovog članaka koristio sam i podatke iz priloga: „Islam, povjest, kultura“, od prof. dr. Ismeta Kasumovića (1948. – 1995.), koji je bio objavljen u Časopisu za duhovnu i nacionalnu afirmaciju: „Kebes“, novembar 1996. godine u Mostaru. Prilog je objavljen godinu dana nakon smrti prof. dr. Ismeta Kasumovića bošnjačkog filozofa islama.