Deset milisekundi nakon Velikog praska Bog je stvorio Srbe, kojima je dao srpski jezik i vjeru pravoslavlje. Oni, dakle, prethodno nisu mogli govoriti nekim drugim jezikom i biti u nekoj drugoj vjeri, zato ih niko ne može niti tjerati niti natjerati da se odreknu bogomdanog pravoslavlja i vrate nepostojećoj vjeri svojih nepostojećih prababa i pradjedova. Oni su početak i prapočetak božjeg antropološkog djela.

Vremenom je Bogu iza leđa došlo do evolutivnih devijacija u razvoju srpstva na cijeloj teritoriji koju je Bog njima odredio, a to je areal oivičen linijom Virovitica – Karlovac – Karlobag – Ulcinj – Kavadarci – Smederevo – Subotica – Virovitica: dio njihovih odmetnutih sinova i kćeri je odbacio pravoslavlje i prihvatio novonikle lažne vjere, te se priključio isto tako lažnim narodima; ili se čak proglasio novim (lažnim) narodima! Slična pojava je inače u razvoju živih bića prisutna i poznata pod imenom evolucija živih bića, koja se odvija stihijski, i koja je dovela do izumiranja prvobitnih bića. Analogno bi se moglo desiti i sa srpstvom: da jednostavno lagano nestanu, odnosno nastave živjeti kao Srbi katoličke vjeroispovijesti, Srbi islamske vjeroispovijesti, Srbi-Crnogorci, Srbi-Makedonci… a to nije to! Čemu se onda Bog trudio i u svom početku stvarao Srbe! Srećom, on je svakako na srpskoj strani: stvorio je Srbe intelektualce, zadužene da isprave očigledne nedostatke svog antropološkog projekta i spase svoj narod od nestanka.

Spasioci srpstva su ozbiljno shvatili svoje poslanstvo, pa su u odbrambenom zanosu protiv svoje braće heretika koristili sve moguće metode: kad ubjeđivanje u povratak staroj vjeri nije davao rezultata, prelazilo se na radikalizam kao što su prozelitizam, protjerivanje, pa i genocid.

Jedan od najaktivnijih i najpoznatijih intelektualaca spasitelja egzistencijalno ugroženog srpstva je profesor istorije Salih Selimović, Sjeničak porijeklom iz Tešnja, koji je imao – i iskoristio –, priliku da širom Stare Raške generacije i generacije đaka rasvjetljuje prasrpstvom kao njihovim duhovnim izvorom. U tom naprezanju se često koristio dosjetki iz knjiga svog rođaka Meše, najslavnijeg Srbina islamske vjeroispovijesti.

Neumorni erudita Salih je sav svoj radni i privatni život posvetio dokazivanju da su Bošnjaci lažni narod i islam lažna vjeroispovijest. Argumente za svoju teoriju je vrijedno sakupljao hodajući po selima i tražeći što starije sagovornike, koji se izjašnjavaju kao Srbi muslimani, i sve to publikovao u svojim nebrojenim naučnim radovima i knjigama. Nije htio razgovarati sa mladima – što je njegova lična naučna metoda –, jer su mladi neiskreni. To mu je donijelo nagrade i slavu u „srpskom svetu“, koji je njegovo istraživanje srpskih muslimana visoko cijenio i nagradio Vukovom i Kočićevom nagradom.

Dr. Ferid Muhić: „Kako li se, pusti Meša, mogao uopšte nadati da će poricanjem svoje najdublje istine, u očima onih koji je nisu nikada prihvatili, postati nešto drugo nego duhovni konvertit?!“

Salih je od starih Srba muslimana saznao da i dan-danas tu i tamo pominju i koriste srpske svece i praznike – Savu i Savindan, Đurđa i Đurđevdan, Petra i Petrovdan, što je nepobitna istina da su Srbi. Na naučnom skupu koji je uživo prenosila TV Happy Salih u društvu Aleksandra Rakovića (nije Rankovića!), poznatog četničkog istraživača, elokventno objašnjava svoju teoriju, potkrepljujući je naučnim otkrićima da su najveći umovi – nekadašnji Muslimani, Meša Selimović, Emir Kusturica, Muharem Bazdulj i mnogi drugi, samosvjesno shvatili da su u suštini Srbi muslimani i tu blagovijest objavili urbi et orbi, dokazujući tako svoju intelektualnu veličinu.


Pomenuti naučni skup-emisiju otvara bistra voditeljica, koja se seksualno-zavodničkim glasom obraća Salihu: „Ja moram da vas pitam – da li su muslimani i pravoslavci zaista braća?“

Salih se – užasnut strašnim pitanjem i privlačnim izgledom voditeljice –, prisjetio milijarde i po muslimana, plus trista i kusur miliona pravoslavaca na Kugli, pokušavajući da pred očima stvori sliku skoro dvomilijardne familije, braće i sestara, koje istovremeno razdvajaju i spajaju dvije vjere – islam i pravoslavlje, i hrabro odgovara: „U mnogoj većini jesu!“

Pažljivi slušalac pada u dilemu: možda su oni u manjini polubraća i polusestre? Kim bilir!
Svojim cvrkutavim glasom voditeljica nastavlja: „Da, čak i unuk Meše Selimovića je istakao da je deda pričao da je srpski pisac muslimanskog porekla!“ „Da, da“, dodaje njen pomoćnik, „evo i Mešinog zapisa: 'Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed…'“

A Ferid Muhić kaže: „Kako li se, pusti Meša, mogao uopšte nadati da će poricanjem svoje najdublje istine, u očima onih koji je nisu nikada prihvatili, postati nešto drugo nego duhovni konvertit?!“