Stara Podgorica i između rijeka i mostova, ljudi i vremena, rađanja i umiranja, točka istorije i savremenosti, hamama i čardaka, sokaka i džamija, Sahat kule i Džan ulice krije jedan od svojih najljepših dragulja a to je Stara Varoš koju je u pjesmi ovjekovječila i Ksenija Cicvarić. Stara Varoš je kroz vjekove nastajanja i razvoja bila mjesto đe su zajedno živjeli hrišćani i muslimani. Tu su nastajale najljepše priče, kumstva i prijateljstva između jednih i drugih govoreći o suživotu, poštovanju i zajedničkim životnim borbama.

U jednoj takvoj porodici od oca Meda i majke Gondže rodio se Fuad Ademović poznati podgorički humanista i preduzetnik. Fuad Ademović pamti onu lijepu Staru Varoš i Podgoricu koja je ostala u učima njegovog djetinjstva i odrastanja. To je bilo mjesto kako kaže Fuad:
,,Đe se čovjek oslanjao na čovjeka, komšija na komšiju, prijatelj na prijatelja tu je riječ bila najveći zalog. Nismo bili opterećeni bilo kakvim podjelama nismo se nikada po tom osnovu gledali. Uvijek smo razumjeli jedni druge a Stara varoš je imala svoju dušu toplu i iskrenu đe si uz šolju kafe i kocku šećera i sa onim malo što imaš bio zadovoljan.”

Dok to priča Fuad Ademović je preplavljen lijepim emocijama a u sebi nosi duh jedne drugačije Podgorice i Stare varoši. Nekadašnji pendžeri Stare varoši krili su brojne priče o ljubavi, slozi, odrastanjima usponima i padovima dječjim nestašlucima i svakodnevnim anegdotama. Danas Stara Varoš koja je bila jezgro Podgorice pod ,,naletom” moderne civilizacije polako se gubi i nestaje u neboderima koji je okružuju. No i pored toga ljudi uvijek budu i ostanu ljudi ma koliko se vremena i okolnosti mijenjaju ili budu teška. Staru varoš su zbog ovakvih ljudi i voljeli Podgoričani i zato su mnoge priče ostale zapisane ali i nezapisane da svjedoče svim narednim generacijama o nekim sada već davno prohujalim vremenima.

Ademović je svoj put izgrađivao polako ali sigurno malim koracima. Ti mali koraci bili su put njegovog uspjeha od rane mladosti se trudio da izgradi svoj porodični posao i uspjeh a to nikada nije bilo lako. U svemu tome velika mu je podrška supruga Sabina i djeca ćerka Lida koja obavlja pripravnički staž u Domu zdravlja na Cetinju i sin Mirza koji je uspješan i priznat pravnik. Porodica i jeste najljepši i najveći uspjeh. Upornost da istraje najviše je doprinijela tome da danas Fuad Ademović predstavlja jednog od najpoznatijih trgovaca svježim mesom i mesnim prerađevinama nadaleko poznata BIF Mesara Ademović koja se nalazi u Bulevaru Oktobarske revolucije u centru Podgorice.

KOD ADEMOVIĆA ZA BAJRAM: Kažu da humanost i čini ljude velikim i velikodušnim. Plemenitost je vrline koja je u današnje vrijememe veoma rijetka a Fuad je nosi u sebi on ne samo da je nosi on svojim djelima na ovom dunjaluku-svijetu pokazuje kakvi treba da smo. Fridrih Niče, njemački filozof jednom je lijepo zapisao: -,,Najbolje sredstvo da se svakog dana započne dobro je: pri buđenju mislite na to, koga biste toga dana mogli obradovati.”

Upravo je takav moj divni i dragi prijatelj koji svojim primjerom pokazuje najuzvišenija djela humanosti. A kako sam zapravo ja upoznao Fuada Ademovića i ne samo ja nego i drugi Cetinjani je intresantna priča. Radio sam tada na recepciji jednog od prestižnih hotela u Bečićima. Fuad je svaki dan tokom ljetnjih i zimskih mjeseci svojim popularnim malim žutim kombijem dostavljao svježe meso brojnim trgovinskim radnjama na crnogorskom primorju. Kako je sarađivao i sa trgovinama na Cetinju nije se nikada desilo kada bi putovao za Budvu da ne primi Cetinjane, koji su čekali prevoz do Budve i to je radio svaki dan godinama kao i one koji su se umorni vraćali sa posla. Nikada ni jednog građanina Cetinja ne bi ostavio ni ljeti ni zimi da čeka prevoz već bi ga primio a bilo je žega, kiša, nevremena i oluja niz padine Brajića. Prolazili su i drugi ali... No Cetinjani nisu i neće nikada zaboraviti njegovu dobrotu i humanost. Kako sam ja promijenio posao ostao sam u kontaktu sa dragim prijateljem i povremeno se sa njim čuo. Kada je počeo Ramazanski Bajram odlučio sam se da obiđem dragog prijatelja u Podgorici i da mu lično i od srca čestitam početak jednog od najvećih islamskih praznika. Znam da mi je u jednom razgovoru rekao da je islam zahtjevna vjera a da je njegova tada još uvijek živa majka svaki Ramazan postila i bila posvećena vjeri dočekavši duboku starost. Sreli smo se posle dužeg vremena bio je to jedan pravi prijateljski susret uz čast i poštovanje kakvo Ademovići znaju da prirede svojim prijateljima i gostima. Vidio sam u njemu tu veliku ljudsku dimenziju zapravo taj duh starovarošana koji se nikada nisu promijenili nego vam poklone onaj najljepši dio sebe a to je iskrenost. Njegova iskrenost i dobrota je posebna i u njoj su utkane najljepše islamske ali i humanističke vrline. Njegova trgovina je BIF Mesara Ademović u kojoj se čuva onaj stari duh Stare varoši ali i Podgorice. Đe mušterija nije samo mušterija on je gost, prijatelj i musafir tu će te uvijek sresti po nekog Starovarošanina spremnog za lijepi razgovor i šalu ali sve ih je manje nažalost ali priče, legende i sjećanja žive i uvjek će živjeti. Zato ovaj moj tekst je posvećen ovom dragom čovjeku čija skromnost i moralne vrline ga izdvajaju od naše svakodnenvice. To je dobri duh Stare varoši i Podgorice koji i kada korača je neprimjetan jer on ne živi za slavu i priznanja on živi za nešto više od toga a to je dobrota i humanost kao najuzvišenji ciljevi ljudskog društva i postojanja.