Jedan od krvoločnih ideatora i protagonosta zadnjeg genocida nad bošnjačkim narodom, Nenad Kecmanović, u mantri “Nevinost bez zaštite ili razmažena žrtva” srbijanskog lista Politka, bez ikakve osnove i logičkog smisla, nastoji Bošnjacima prišiti zla onih politika koje su istodobno i podjednako, ili pak još štetnije vođene protiv samog bošnjačkog naroda, a sa nakanom da time ospori genocid u kontinuitetu ili 11 genocida nad našim narodom i to uglavnom od Srba, kao što su on i njegova bratija.

Ovaj izlapjeli veselik bi da se Srbima oproste 11 genocida, a za uzvrat da oni nama oproste janjičare, šuckore, ustaše, pa i američku intervenciju u Bosni. Nameću se pitanja: Šta nam imaju Srbi praštat ili zamjerat janjičare kad smo bili jednako okupirani od Osmanlija, pa ako smo mi Srbima tu krivi onda su i oni nama podjednako za “naše” janjičare?! Kojom racionalnom logikom se mogu Bošnjacima pripisivati Austrougarski šuckori kad su to okupacione zločinačke formacije prvenstveno protiv naše države i naroda a ne naše odbrambene snage? Kakvo su to NDH-ovo ustaštvo Srbi praštali Bošnjacima kad je nama strano isto kao i četništvo; i od jednih i od drugih najviše su stradali Bošnjaci što izravno a što kao kolateralna šteta. E na ovakvoj Kecmanovićevoj zamjeni teza i činjeničnom političkom sljepilu mogu nasjedati samo boloumni, a fakat da se on drznuo tako olahko blefirat ukazuje da je taj njegov auditorij brojčano značajan inače ovakve nesuvisle premise ne bi zadovoljile kriterije nijednog ozbiljnog medija. Ovom analogijom, Kecmanović je mogao bošnjački narod optužiti i za rusku agresiju na Ukrajinu te tražiti da se za to Srbima izvinimo, iako, primjetit ću, mi nemamo veze sa time a njegovi sunarodnici aktivno sudjeluju i to na strani krvoločnog okupatora. Bezbeli, Nenad Kecmanović je toliko duboko zašao u historiju da nas “za dlaku” ne okrivi i za tri bitke Stefana Lazarevića na strani Osmanlija, a tako je srpski (ne)slavni despot doveo tog okupatora na ove naše prostore…

Krivi smo što postojimo i što nismo bili voljni da nas “bolećivi srpski oslobodioci” istrijebe u svojim općepoznatim sadističkim orgijama, uvijek kad se iole pojavila šansa za to.
Kecmanovićeva elokventna masturbaža velikosrpskog šovinizma nije vrijedna ikakve dalje analize i raskrinkavanja njegovih nebuloza jer zdravo čitateljsko promišljanje demontira zanovijetanje ovog boloumnog bošnjakomrzca, a ionako ni on sam se ne poziva na ozbiljne povjesne postulate nego isključivo na dva huda pseudo-izvora, i to zločinačkog spjeva “Gorski vijenac” i guslara Filipa Višnjića…

Vallahi i billahi, i nek smo krivi što smo se branili, a i što su nas od takvih ponekad i drugi branili, pa ma ko god ti naši (stvarni ili podmetnuti) branitelji bili, pa makar nam za srpske zločine ti zločinci nikad ne halalili… A kamo sreće da je riječ samo o jednom licemjeru, a ne o krvoločnoj politici i poremećenoj svijesti jednog šireg kolektiviteta.

O Zemljo, sram te bilo šta na sebi držiš!!!