U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Mirveta Islamović je rođena 1966. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovnu i srednju školu završila je u Beranama i Visokom kod Sarajeva. Piše poeziju i prozu. Prva zbirka poezije ,,Napeta koža” objavljena je 2011. godine. Drugu zbirku poezije ,,Slobodno srce” objavila je 2013. godine, a treća zbirka poezije "Hajdemo rode” 2015. godine, dok je četvrta zbirka poezije i kratkih priča "Mjesto zvano juče” objavljena 2017. godine. Mirvetine pjesme su našle svoje mjesto u velikom broju zajedničkih zbirki pjesama širom svijeta. Živi i stvara u Norčepingu, Švedska (Norrköping, Sweden).

OSJEĆANJA
Ne mogu zbog tebe, Majko,
da ne volim taj mjesec.
Al’srce mi ubrza svaki put
kad izustim tu riječ: Mart.
Broj sedamnaest za mene ne postoji.
Tada je zaspao moj najveći oslonac,
moj voljeni Tata.
Ti znaš Majko, kako je hladno u februaru
otkad ne gori vatra u našem ognjištu.
Otkad se iz grudi prolomio vrisak.
Bol za tobom iz dana u dan je ista.
Tiho si, Majko, za Ocem otišla.

Ova moja pjesma je hladna.
Da mi je, Majko, tvoj osmijeh
da ovo promrzlo srce
bar malo ugrijem.

Pitaš me, Oče, kako mi je.
Hvala Svevišnjem dobro sam.
Ti znaš kako je teško biti roditelj.
Uvijek si se za svakog brinuo.

Lijepo je, Tata, kad novo sunce sine.
Samo da ti je da osjetiš
kako mi srce zatrepeteri
kad izgovorim ime tvoje praunuke,
moje voljene Meline.

UNUKA
Bika i njena radost
Moje oči bude njene misli.
Ona spava i raste.
Raste i njena Bika do neba.
Ja ti pričam na oba jezika
Ti slušaš dok spavaš.
Jednog dana tvoja riječ
će procvjetati.
Tvoja bašta života
zove se ljubav.

Tvoja prva posjeta
Biki je snažna podrška.
Hvala Svevišnjem
što mi s tobom
ojača moja krila.

ZAVIČAJ
Bez motike nema koncerta,
nema Labudovog jezera, bez autora.
Gluhi pjesniče, bez udruženja
šta si očekivao?
Oni misle da nijesu
olovka i papir za svakoga.

Kad dođeš, kažu-javi se.
Kad odeš, kažu-što se nijesi javio.
Jalove razgovore pošalji dođavola,
ako možeš još dalje,
da te što prije zaborave.
Sve je laž osim Lima.

STRAŽA SLIJEPIH NOĆNIH NEMIRA
Odzvanjali su koraci.
Tišina se razbila
o vlažne zidove.
Let slijepih miševa odatle dopire.

Tama i miris močvare
odzvanja ove tužne noći.
Možda je tako bolje nego
u grobu mira prespavati.

Odzvanjao je osmijeh:
Eho, tišina
i njena blizina
u kamenoj kuli.
Igru je igrala dobra vila.

Ona ne voli mir. To je ubija.
Nečujni let bijelog leptira.
Štap sreće je podigla,
njega u odaje je sprovela
straža slijepih noćnih nemira.
Igra slijepog miša i nježnog leptira.
Ona je bila dobra vila,
a on zarobljenik noćnih dubina.

Negdje daleko ostao je eho koraka.
Nastala je zauvijek tišina.

PUN JE MJESEC, LJUBAVI MOJA
Opet je noćas pun mjesec,
ljubavi moja.
Tiha decembarska noć
već odavno gori
i žuri se svojoj zori,
da kao papir izgori,
kao ova, moja svijeća
koju večeras palim
za moju prijateljicu.
Pun je mjesec, ljubavi moja.
Krije iza prozračnih oblaka.
Znam da nije za tebe romantika.
Plašiš se da ti srce sa dva lica,
ne osvijetli nemirna svijeća.

I dalje se divim punom mjesecu.
Znam da je čist, nevin i mio.
Nije on kriv što nas je upoznao.
Nije on kriv što nam je decembar
priuštio zimsku idilu.

Pun je mjesec
al’ ni nalik onom iznad Miljacke
kad si za pahuljama trčao
i meni ih poklanjao.