Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

DIKTATURA NACISTA (16): Nacističkoj vladi koja je preuzela vlast nedostraja je međutim parlamentarna većina. Komunisti Hitleru nisu više predstavljali nikakvu smetnju pošto ih je pohapsio i izgnao iz Reichstaga. Nacisti su spriječili svih 81 komunistu Reichstaga i 26 od 120 socijaldemokrata koji su bili članovi Reichstaga da zauzmu svoja poslanička mjesta zatvorivši ih u logore pod njihovom kontrolom. Inače, na izborima koji su održani u 5. marta 1933. godine, Nacionalsocijalistička radnička partija je osvojila je 43,91% biračkog tijela. U koaliciji s DNVP-om (Njemačkom nacionalnom narodnom partijom) nacisti su držali 51,88%, većinu parlamentarnih sjedišta u Reichstagu. Za 2/3 u parlamentu su nedostajali glasovi katoličke partije Zentrum, što je Hitler i dobio jer je dao neka obećanja ovom svećeniku inače predsjedniku Ludwigu Kaasu, ali ih nikada nije ispunio. Zahvaljujući tom dogovoru Hitler je 23. 3. 1933. dobio 31 glas Zentruma za usvajanje Zakona o punomoći // Zakon o omogućavanju/, kojim je Hitler postao diktator dok je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona, uključujući i one koji krše Vajmarski ustav, bez uplitanja odnosno pristanka Reichstaga, postavljajući osnove za potpunu nacifikaciju društva. Njegov puni naziv bio je “Zakon za otklanjanje nevolja naroda i Rajha”. Nacistički kabinet mogao je po slovu Zakona punomoći samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar a diktatorske ovlasti su trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Neko je šaljivo primijetio da je ovo vrhunski primjer demokratije koja glasa za sopstvenu propast. Jednim potezom Hitler se riješio opozicije. To je svakako bilo tačno jer će Hitler početi ukidati parlamentarni život gašenjem stranaka.

Oko ovog zakona nikada nije vođena rasprava i on je produžavan bez bilo kakve debate ili opozicije sve do završetka Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da Vrhovni sud odnosno njemačke sudije nisu osporile legitimnost zakona. Ustvari, većina sudija je smatrala Hitlerovu vladu legitimnom a sebe su nastavili smatrati državnim službenicima koji mu duguju svoju odanost i podršku. Zapravo, većina sudija je bila potpuno uvjerena u legitimnost procesa. Oni nisu shvatali zašto su nacionalsocijalisti proglasili „nacističku revoluciju“. Jedan od prvih sudija Vrhovnog suda Erich Schultze koji se pridružio Nacističkoj stranci rekao je da se izraz "revolucija" ne odnosi na rušenje uspostavljenog poretka, već na radikalno različite Hitlerove ideje.

Zabrana rada političkim strankama
Odmah nakon izglasavanja ovog Zakona oovlastima/omogućavanju nacistički kabinet je zabranio rad političkim stranakama. Ukinuta je bilo kakve opozicija ili kritika nove vlasti. Hitler je zadobio diktatorska , potpuna i apsolutnu ovlašćenja za samo nekoliko mjeseci. U avgustu 1934. je umro predsjednik Paul von Hindenburg, koji je izabran 1925. i 1932. godine. Umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika Republike nacistički kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Adolf Hitler je sada vršio tri funkcije: predsjednika Nacionalsocijalističke radničke partije (nacističke stranke), kancelara i predsjednika države. Ova konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom avgusta 1934. godine. Aktom od 23. marta 1933., zakonodavne moći Reichstaga prebačene su tako na Nacionalsocijalističku radničku partiju.

Sada ću ispričati o dijelu atmosfere kod glasanja za Zakon o ovlastima/punomoći. Otto Wels, član Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) i poslanik više od 20 godina jedini se otvoreno protivio usvajanju ovog zakona. Govorio je o atmosferi zastrašivanja kako bi nacistička vlast osigurala usvajanje zakona. U parlamentarim holovima su su neki pripadnici SA služili kao stražari, a drugi su se gurali ispred zgrade, kako bi zastrašili one koji su imali suprotne stavove. Wels je ukazao na progone socijaldemokrata (SPD) rekavši da predstavnici njegove stranke neće dati podršku Zakonu o omogućavanju. On je optužio naciste da žele potpuno eutanizirati Reichstag da nastave svoju "nacionalnu revoluciju". U svom izjašnjenju o zakonu rekao je:
„U ovom istorijskom času, mi, nemački socijaldemokrati, obavezujemo se na principe humanosti i pravde, slobode i socijalizma. Zakon o omogućavanju ne daje vam moć da iskorijenite ideje koje su vječne i neuništive.”

Prilikom glasanja samo je delegacija Socijaldemokratske partije (SPD) glasala protiv zakona. Kako je naglašeno naprijed, komunisti su sa dijelom socijaldemokrata već bili istjerani iz Reichstaga i mahom pohapšeni. Kako je usvajanje ovog zakona zavisilo od dvotrećinske većine u parlamentu, nacisti su se koristili zastrašivanjem i progonima kako bi osigurali željeni ishod. Pod prisilom to im je pošlo za rukom. Ovo uprrkos tome što nacistička partija nije imala apsolutnu većinu u Reichstagu, pošto su socijaldemokrati i komunisti zajedno imali više poslanika. Za Zakon je glasalo četiri stotine poslanika a protiv su bili samo socijaldemokrati.

Stapanje NSDAP sa državom
Vrhovni sud nije učinio ništa da ospori legitimnost ovog zakona. Zanemareno je odsustvo komunističkih delegata i socijaldemokrata koji su bili uhapšeni. Sljedeći dokumenti koje je propisala nacistička mašinerija- ograničili su demokratiju i uveli diktaturu: Uredba predsjednika Rajha za zaštitu naroda i države 28. februar 1933., zatim hapšenja bez naloga ili sudske revizije: preventivna policijska akcija u nacističkoj Njemačkoj, od 28. februara 1933. Zakon za ispravljanje nevolja naroda i Rajha (Zakon o omogućavanju/ ovlastima), 24. mart 1933. (o kojem je bilo riječi naprijed), pa Zakon o izricanju i provođenju smrtne kazne (Lex van der Lubbe), 29. mart 1933., Zakon protiv osnivanja novih partija, 14. jula 1933. i Zakletve lojalnosti za sve državne službenike, 20. avgusta 1934.

Diktatura je tako naprosto protjerala demokratiju iz života Nijemaca. Ovim je označen kraj Weimarske Republike, a po Zakonu od 1. decembra 1933. godine Nacionalsocijalistička partija (NSDAP) je "nepovratno stopljen s državom". Nacistička stranka od tada postaje instrument za provođenje totalitarističke kontrole njemačke države i društva.

Nacionalsocijalistička radnička partija je bila sastavljena od aktivista „čiste krvi“. Oni su morali iskazivati neograničenu vjernost Adolfu Hitleru. Jednopartijska država je u „svoju“ stranku počela da prima dobrovoljce, ali mnogi su joj pristupili iz karijerističkih pobuda ili straha. Na kraju II svjetskog rata stranka je imala 8 miliona članova. Ona se oslanjala na silu i nedemokratske metode rada.

(Sutra: Zakon o ovlastima / Ermächtigungsgesetz)