I smiješno i žalosno, i tužno i ružno je bilo slušati uvaženog eksperta za pravna pitanja, bivšeg sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, akademika Kasima Trnku, kako se tokom televizijskog intervjua, iskreno ibreti ili čudi raznovrsnosti i maštovitosti pravnih podvala kojima političari manjeg entiteta pokušavaju urušiti našu državu. Njegovo čuđenje je, nakon svega, zaista zabrinjavajuće. Ne samo zbog njega, nego zbog svih nas. Jer, u tom našem neprestanom i neopravdanom iščuđavanju se krije tegoba hala u kome se već dugo, dugo nalazimo!

U dva navrata, gostujući u televizijskoj političkoj emisiji, izuzetni policijski službenik, policajac po životnoj vokaciji, gospodin Munir Alibabić je objašnjavao da, po njegovim saznanjima, protiv naše države od 1974. godine do danas, Beograd vodi specijalni rat čiji je konačni cilj njen nestanak. Čelnik te srbijanske, u početku tajne, organizacije naziva Antibosanski centar je doživotno bio Dobrica Ćosić, a istaknuti članovi grupe antibosanci: Matija Bečković, Momir Kapor, Mihajlo Marković, Lubomir Tadić... Finansirani su obilno iz fonda vojno namjenskog sektora! Poslije Titove smrti ta organizacija postaje srbijanski javni državni projekat na kome, po argumentovanim tvrdnjama akademika Abdulaha Sidrana, rade sigurnosne službe i u njima su zaposlene stotine i stotine ljudi. To znači da su tolikom broju uposlenika svakodnevni radni zadaci pronalaženje načina da se potkopa i uništi država, a po njima vještačka tvorevina, Bosna i Hercegovina, koji nazivaju, Titoizmom! Po okončanju agresije rad na destrukciji preostalog od bosanske državnosti je, normalno, još više aktueliziran. Vrhunski stručnjaci svih naučnih disciplina, vojne strategije, psihologije, ekonomije, prava, historije, medicine, književnosti i tako dalje, za velike plate osmišljavaju perfidne podvale i lukavo planiraju strategiju kojom idu ka svom monstruoznom konačnom cilju. Fizičkom i psihičkom uništenju većine Bošnjaka, kao glavnom nosećem stubu bosanske države. Zahvaljujući njima i njihovim lukavim podvalama ostali smo, između ostalog, bez svoje zastave pod kojom je ova država priznata, imamo himnu bez teksta, dvije škole pod jednim krovom, bosanski jezik je sporan... Na tom istom, uspješno prekopiranom, fonu odavno uveliko funkcioniše i velikohrvatska politika spram nas.

Najveći problem države Bosne i Hercegovine je neprihvatanje stvarnosti od strane njene političke elite. Njeni političari neće ili još ne prepoznaju današnjicu. Bošnjačka politika se uporno pokušava boriti sa osobama kojima se komanduje daljinskim upravljačima iz Beograda i Zagreba. Dodik i Čović su nule. Sve njihove izjave i politički potezi su studiozno osmišljene direktive iz pomenutih centara moći. To su dvojica perfidnih glumaca i kriminalaca koji, zahvaljujući svojoj poslušnosti itekako finansijski obezbijeđeni čekaju momenat da, zajedno sa svojim porodicama, pobjegnu u drugu, njima majčinsku državu. Ono čemu se čudi gospodin Trnka je mega pamet vrhunskih stručnjaka projektovanja smutnje i zla, a ne ovih klovnova!

Za spoznaju istine dovoljan je samo jedan test. Treba tražiti i uporno lobirati i insistirati, na svim svjetskim adresama, da Srbija i Hrvatska konačno priznaju granice države Bosne i Hercegovine. To je ključ svih problema. Zna se da one to nikada, nikada neće učiniti bez prisile. Tek kada se pošteni i naivni Bošnjaci uvjere u to, onda će prihvatiti borbu svim sredstvima, protiv svojih dušmana iz okruženja. Tako ih jedino mogu zaustaviti. A, ta borba traži velika odricanja. Zato probosanski političari, od završetka agresije do danas, po tom pitanju, mudro šute. Ljepše im je i lakše punih džepova uživati i samo gledati kako naša domovina propada i nestaje, polahko, ali sigurno. Ona svakako nije njihov problem, jer neki od njih javno rekoše da im je, od domovine, mnogo važnija stranka kojoj pripadaju!