Iz Beča mi se 22. septembra 2005. godine javio Valentin Inzko, koji je neobično toplo pisao riječi predgovora za moju knjigu Alija izbliza u kojoj je glavni lik bio predsjednik Alija Izetbegović.

„Zbog svih ovih uspomena i susreta osobito mi je drago, gospodine Jerkoviću, da ste u Vašoj knjizi opisali i povezali i jedno i drugo, lik i djelo Alije Izetbegovića, i što ste otkrili neke do sada nepoznate detajle njegove ličnosti i njegovog rada. Osvjetljavate Aliju Izetbegovića kao džentlemena i njegove ljudske dimenzije u trenutku pobjede, jer je pokojni predsednik baš u takvim trenucima bio osobito suzdržan.“

Čudan smo mi neki svijet. Kada nekog volimo to činimo do iznemoglosti, a kada ga prestanemo voljeti iz nas počne izbijati vulkanska mržnja koju je teško opisati. Ovih dana na udaru se našao prvi predsjednik BiH r. Alija Izetbegović. Neki njegovi prijatelji, koji su do jučer isticali svoju privrženost Izetbegoviću, počeli su još prije nekoliko mjeseci otvorenu i vrlo prljavu kampanju protiv njega. Ovim su izgleda pravovremeno najavili dolazak novog doba u kojem će Alija Izetbegović biti označen kao poželjna meta za pljuvanje. Kampanja je nastavljena ovih dana, a među pljuvačima su se našli neki akademici i pisci. Među njima i jedan bivši pandur, policijski isljednik Alije Izetbegovića iz prethodnog sistema. To je onaj što mu Izetbegović nije vratio milo za drago dok je bio na vrhucu moći, već ga je unaprijedio i dao službu u policiji nove države. Neću se baviti imenima, oni znaju ko su, ali bih skrenuo pažnju čitaocima da ne padaju u vatru i histeriju, da ne budu žrtve kampanje koja će se ovih dana itekako zaoštriti uz pomoć domaćih slugana. Bošnjaci, koji vole Bosnu i Hercegovinu i poštuju pripadnike drugih naroda, danas moraju prepoznati namjere onih koji im ne žele dobro. Znam sigurno da se sa ovakvom situacijom u društvu ne bi složio nikako Alija Izetbegović niti bi prihvatio apartheidska pravila uspostavljena na izborni dan. Jer, to je nezabilježeno u historiji parlamentarizma. Ne bi ni aplaudirao oktroiranoj vlasti koja je uspostavljena matematičkom akrobatikom Christiana Schmidta.

U nastavku ambasador Valentin Inzko konstatira da mu je drago da deset godina po Dejtonskoj konferenciji izlazi još jedna knjiga o predsedniku Aliji Izetbegoviću i o Bosni, „da od jednog od njegovih najbližih saradnika, koji je bio sam učesnik i svjedok povijesnih događaja, koji su trasirali danasnji put Bosne i Hercegovine, čujemo i čitamo, kako je autor ove knjige gledao Aliju izbliza. Time štitite i spašavate od zaborava ogromna baština i veliki kapital, koji je ostavio predsednik Izetbegovic svom narodu. Zato Vam Adamire zahvaljujemo. Zahvaljujemo Vam se što ste opisali borbu za mir, ali i dubinu krize, kroz koju je prolazila Bosna i Hercegovina u procesu uspostavljanja institucija države. Jer, dosta se toga zaboravilo, dosta toga što je bilo nekad tesko danas je postala rutina, a još prije pet godina je možda bilo nazamisivo. Razvitak, rađanje neke drzave je uvijek interesantno. A osobito je to fascinantno, kad to pratimo kroz prizmu svjedoka, koji je tada bio prisutan u kabinetu predsjednika Bosne i Hercegovine, koji je i lično sudjelovao u rađanje države.“

U završnici ovog pisma koje ću pretvoriti u predgovor za knjigu Alija izbliza, Inzko piše da će knjigo sigurno pronaći široku čitalačku publiku, ali naići na dobar prijem kod političkih analitičara i povijesničara. Svi ce otkriti nove aspekte ličnosti predsjednika Alije Izetbegovića a kroz njega nove, do sada možda nepoznate aspekte rađanja države Bosne i Hercegovine.

Tako je predgovor bio gotov i nakon što je kompletiran, knjiga je data u štampu. Nekoliko dana sam bio u kontaktu sa Inzkom. Sve sam dogovorio oko njegovog smještaja u jednom hotelu u Strarom gradu, ali nažalost ta mogućnost je otpala, jer baš tog datuma 17. novembra 2005. godine na dan promocije, Valentin Inzko nije mogao doći u Sarajevo. No, od njega je iz Beča stiglo pismo u kojem on izražava žaljenje što ne može doći da lično prisustvuje ovog promociji. Siguran sam da je to bila dotad najposjećenija promocija neke knjige, a mislim i kasnije, jer su sve stolice u dvorani bile zauzete. Kolika je bila navala građana vidi se po tome što su posjetioci stajali pored zidova u dvorani Vojske Federacije i pratili promociju. Stvarno sve je bilo briljantno. Nažalost niko od Izetbegovićeve porodice nije tada došao osim jedne njegove sestre. Kako svakom poslu prilazim temeljito, promocija je režijski lijepo urađena od strane Lejle Panjete, voditelj je bio Midhat Paravlić, svi recenzenti su stigli na promociju, Mirko Pejanović, Vladimir Premec, Enver Imamović i Šefik Kurdić, sve sama akademska elita. Svi smo govorili o Aliji Izetbegoviću, koji je već tada nadišao svoju epohu.

Pročitan je i telegram Valentina Inzka, koji je napomenuo da je o rahmetli Aliji Izetbegoviću napisano dosta, „ali da nema puno knjiga, koje opisuju predsednika 'izbliza'. To može da napiše samo njegov rod ili čovjek koji je radio s njim danonoćno, njegov savjetnik, kao gospodin Adamir Jerković. Svaki predsednik svake bi mogao napisati knjigu ili bi knjigu mogli napisati o njemu drugi. Medjutim, mislim da je to sasvim drukcija situacija kad je pitanje izrastanje države u izuzetno tragičnim okolnostima, u situaciji rata. Zbog tog osobitog aspekta - zbog knjige o predsjedniku u osobitim okolnostima i zbog toga što knjiga govori i o liku Alije Izetbegovića siguran sam, da će ona brzo pronaći svoj put do čitalaca, povjesničara i novinara, do nauke i do ljudi koji su ga lično poznavali i cijenili. Knjizi želim puno uspjeha i mnogo čitalaca a Vas sve, moje drage Saraljlije, srdacno pozdravljam.“

Valentin Inzko se potpisao sa „prvi poslijeratni ambasador u BIH“ čime je htio pokazati svoju emotivnost i naklonost za Bosnu i Hergeovinu.

(Sutra: Zarobljenik u šnitu dejtonskih krojača)