Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||
|
Kolumne
FENOMEN(ALNI) BOŠNJACI Život od svog samog nastanka predstavlja i skup konstantno trajućih prirodnih integrirajućih procesa koji prkose prirodnim, prečesto i vještačkim dezintegracijama. Od trenutka začeća, preko života u majčinoj utrobi i poroda, djetinjstva, odrastanja, srednjih godina i trećeg životnog doba, nad konstantno integrirajućim procesima je nadvijena sijenka dezintegracije. Dok se majka raduje začeću i životu koji se u njoj stvara a njena duša sjedinjuje sa novim Božijim darom, njeno tijelo na sve moguće načine protestvuje ne želeći da prihvati novi život. Unatoč činjenici da se novi život rodio i da svi u gravitacionom polju žele od njegovog daha, taj mali čovjek ipak najveći dio vremena provede sam u snu. U djetinjstvu koliko god slobodni, otkrivajući neograničenost svijeta, mašte i igre, taj novi mladi život ipak očekuju pravila, ograničenja, upoznavanje (ne)mogućeg, (ne)poželjnog, (ne)dozvoljenog, dobrog, lošeg i sl. Pubertet i adolescencija život podučavaju pravoj ljubavi uglavnom kroz patnju i bolna stanja. Najveću snagu i najgušću životnu energiju odrsalih uglavnom prečesto ne prate očekivani benefiti koji se reflektiraju kroz želj(e)na dunjalučka dobra. Dok bi oni srednjeročni, u svom zlatnom dobu rado da žanju posijano, redovno se bave svojim zdravstvenim slabostima. U poodmaklim godinama život prebire svoje stranice prošlosti, crpi najljepša sjećanja i gledajući u gorku kontradiktornost plašljivo isčekuje najjaču dezintegrirajuću silu života i nažalost prečesto pri tome podcjenjujući najbitniji integracijski događaj od svog nastanka. Lekcije su tu da se ponavljaju. Odnos unutarnje integracije i vanjske dezintegracije treba da teži ka maksimumu. Dakle, ne smije da postoji dezintegracija niti sa sobom niti sa vanjskim svijetom. Ako predpostavimo da smo prema unutra na putu zadovoljavajuće integracije i dalje na tome radimo, onda treba raditi i da se vanjska dezintegracija umanjuje. Ako politika (pa i OHRa) divergira od očekivanja najumnih ljudi jednog društva onda integracije nisu na zavidnom nivou. Sve više gledamo i slušamo priče koje narušavaju naš potencijal i povećavaju našu vanjsku dezintegraciju. Sve više se čuju netaktične zamjerke koje se uglavnom negativno reflektiraju na račun Bošnjaka. A fenomen Bošnjaka leži u činjenici da predstavljaju uzorit primjer na svjetskim adresama na kojima različitosti još uvijek ne predstavljaju prijetnju i vrijednuju se kao prilika. Tamo gdje se sada (ili još uvijek) na Bošnjake gleda kao na prijetnju, važno je da nas ponovo čuju jer će nas možda nekada i razumijeti. Nema naroda u svijetu kojeg su kroz historiju toliko dezintegrirali i napadali a koji se pravedno odupirao i vješto opstajao. Narod sa neiscrpnim integracijskim potencijalom su Bošnjaci. Stoga čitam … „Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.“… . a razmišljam…. „Takvu neumoljivu historiju ipak čeka historija. Do juče smo bili ono od čega danas možemo bolje. Naše slabosti ne zaboravljamo jer smo spremni biti dobri i bolji. Ne brine nas tuđa zabezeknutost i ljubomora. Prolazimo nenadmeno. Prolazimo jer smo se otrgnuli bez obzira na prepreke, očekivanja i teška prihvatanja. Taj otrgnuti rukavac, što je okean u malom i skup kapljica riječice što sušnu zemlju natapa, ne pravi poplave. Bez osjećaja krivice što smo bolji od prethodnih nas a slabiji od sebe sutrašnjih. Niti smo kome dužni, niti nam šta mogu nanijeti osim kako Bog dragi dozvoli. Dok nas gledaju, porede nas prošlim vremenima i možda preziru naše stanje, i dalje smo korak ispred jer smo prirodni i dobri. Ne, nismo se mi izgubili, niti se imamo zbog ičega stiditi i kriviti sebe. Nama su dobro poznate naše ljudske slabosti, naše vrijednosti i naše težnje. Dobri bili, dobri ostali, dobri Bošnjani.“ |