Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

Nacionalsocijalistički totalitarni režim i istinska umjetnost nikada nisu mogli ići pod ruku. Samo su mogli ukoliko je umjetnost bila podređena „svastici“, orlovima, odnosno nacističkoj ideologiji. Nacisti su progonili modernističku avangardu odnosno angažiranu umjetnost koja se razvila u Weimarskoj republici. Pod uticajem ekspresionizma, npr. grupa slikara je u svojim radovima govorila o teškoj i beznadežnoj situaciji nakon Prvog svjetskog rata. Mnogo melanholije i teškog razočarenja bilo je prisutno u umjetničkim djelima umjetnika tog vremena. Protest zbog takve situacije, ratnog profiterstva, socijalne bijede i invalidnosti društva, iskazivali su pisci, slikari, vajari. Naročito su upečatljivi bili dadaisti, nadrealisti, ekspresionisti... U nacističkoj Njemačkoj ovakvi autori su morali napuštati svoja profesorska mjesta, a nerijetko i umjetničko djelovanje u zemlji. U djelu „Eksprezinizam kao pobuna“ autor Jean-Michel Pamier navodi da „zahvaljujući organizatorskom daru Goebbelsa i njegovoj apsolutnoj bezobzirnosti, propaganda je potpuno ugušila umjetnost. Za nepunih godinu dana Goebbels je reorganizirao sve institucije podređujući ih Partiji pri čemu je uklonio sve sve što mu je izgledalo strano nacističkom pokretu ili neprijateljski rasplooženo prema njemu“. Zato se mogu složiti sa zaključkom Palmiera koji kaže da su nacisti htjeli da „utope umjetnost u strukture države i da od nje načine najobičnije sredstvo propagande“ i da „umjetnik više ne postoji kao pojedinac, koji je samo spona u ostvarivanju zajedništva duše i krvi nacije i oruđe Führerove vizije“...

Lomača knjiga u Berlinu

Dobar broj umjetnika je prihvatio nacistička „pravila igre“ koje je ustanovio Goebbels. Bilo je i onih koji su se oduprli, ali nisu mogli stvarati pa su pokušavali u svojim djelima služiti se mimikrijom. Pokoravanje, primjećuju Slobodan Sadžakov i Milivoje Mlađenović, postaje stil života i stvaranja, „presudna vrlina, što se neizbježno odražavalo na kvalitet umjetničkih djela“.

Knjige na lomačama
Nacisti su se prema umjetnosti odnosili krajnje bahato. Lomače na kojima su gorjele knjige bile su dio te mračne stvarnosti. Jedna takva masovna lomača se dogodila u Berlinu, ali i u drugim gradovima, 10. maja 1933. i nedjeljama iza, kada su se nacisti na divljački način obračunali sa „nepoćudnim“ autorima knjiga. Na Opernplatzu u Berlinu izgorjelo je 20.000 knjiga, djela Thomasa Manna, Bertolda Brechta, Karla Marxa, Heinricha Heinea, pa Sigmunda Freuda, Ericha Koestnera i brojnih drugih autora. Prema nacistima vatra je imala moć i snagu očišćenja i zaborava, a Hitlerovi slijepi sljedbenici su u delirijumu klicali dok je Jozef Goebbels uzvikivao: „Njemačka nacija se mora očistiti i iznutra i izvana!“ U Njemačkoj se niko nije pobunio (a i kako bi?!) protiv ovog vandalskog čina, ali Bertold Brecht je napisao poznate stihove:

„Spalite me...! Ne činite mi to. Ne izostavljate me!...“

To je bio njegov odgovor na apokalipsu njemačkog nacizma. Uz „ubijanje“ književnih djela istaknutih autora, uzdigla se praksa favoriziranja netalentiranih pisaca koji su sada igrali važnu „umjetničku“ ulogu. Oni su pisali o žrtvovanjima, o pitanju rase, arijevstva, osvajanja tuđih teritorija, proširenja, lebensrauma.

Nacistička kontrola „umjetnosti“ je bila sveprisutna. Odvijala se na više „frontova“. Uz stalni nadzor Ministarstva javnog prosvjećivanja i propagande ustanovljena je i Komora za kulturu. Ko se htio baviti umjetnošću morao je prethodno postati njezin član. Zna se šta to znači – uškopljivanje misli, stvaralaštva i slobode. Jer, kako reče George Orwel „toralitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere neznane bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je vidjeti da kontrola misli... ne samo da vam zabranjuju izraziti, čak i misliti stanovite misli nego vam diktiraju što morate misliti, kreiraju za vas ideologiju, nastoje vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti kodeks ponašanja“. Zaključuje da vas „u najvećoj mogućoj mjeri totalitarizam izolira od izvanjskog svijeta, zatvara vas u umjetni univerzum, u kojem nemate mjerila uspoređivanja. Totalitarna se država trsi, po svaku cijenu, kontrolirati misli i osjećaje svojih podanika barem u istoj mjeri u kojoj kontrolira njihova vladanja“.

Nacistički vojnici iznose knjige na lomače

Mnogi autori su se bavili Hitlerovim „ukusom“, njegovim gledanjem na umjetnost i došli su do zaključka da je stalno težio veličini. Njega je opsjedala grandioznost i monumentalnost, posebno u arhitekturi pri čemu je bio opčinjen sladonjavošću. Težio je velikim gradovima i stadionima na kojima bi se održali veliki skupovi NSDAP-a, jer je htio stvoriti mit o arijevskoj veličini. Htio je izazvati osjećaj strahopoštovanja kod običnog, malog čovjeka. Divio se arhitekturi drevne Grčke i Rima pa je nalazio inspiraciju za gradnju kompleksa monumentalnih zdanja, a njegov arhitekta Albert Speer imao je pune ruke posla oko osmišljavanja Hitlerovih megalomanskih vizija. Velika Reich Kongresshalle na Zeppelinovom polju u Nürnebergu predstavljala je dio tog megalomanskog plana koji nije ostvaren zbog rata i zuba vremena. Hitler je pri tom uspostavljao skalu „vrijednosti“. On je bio apsolutni vladar misli, vrhovni teoretičar umjetnosti. Sve ono što bi proglasio lošim – sklanjalo se, odlazilo u ilegalu ili bi se spaljivalo kao stotine hiljada knjiga u Berlinu i drugim njemačkim gradovima. On je bio vrhovni autoritet. Za klasifikacije djela formirana je bila petočlana komisija rajha na čelu sa Adolfom Zieglerom, omiljenim Hitlerovim slikarom koji je iznosio optužbe na račun muzeja i muzejske radnike koji su „tolerirali degenerativnost“... Parktično je napravio novu inkviziciju bez crkve. Nacisti su koristili svoju moć u obračunu sa dadaistima, kubistima, ekspresionistima nadrealistima... Hitler je smatrao tu umjetnost naopakom, djelom potpunih luđaka, dekadentnih, a umjetničke avangardiste je prezirao smatrajući ih falsifikatorima umjetnosti i skupinom diletanata. Oni su naprosto bili trn u njegovom oku koje je vidjelo sve. Nacisiti su organizirali i izložbu „Degenrerirane umjetnosti“ koja već po svom imenu upućivala šta misle o ovim radovima i njihovim autorima. Enterijer su „ukrasili“ velikim brojem uvredljivih slogana, kao npr, „Ideal – kreten i kurva“. Djela Pikassoa, Kokoschke, Chagala, Dixa i drugih su javno proskribirana, jer su proglašena degenarativnim, nazadnim. Ali, zato su slavljeni slikari poput Austrijanca Ive Saligera, Adolfa Zieglera, Hansa Schmitza, Huberta Lanzingera, a jedan broj djela kupio je sam vođa i vrhuška oko njega.

Kiparstvo u službi nacizma
Isto je bilo i sa kiparstvom. Umjetnici poput Arno Brekera i Josepha Thorka su bili istaknuti pripadnici nacističkog kiparstva. Pominjem Brekerevu bronzanu statuu Partija i skulpturu Armija. On je radio po nalozima njemačkog Reicha i bio blizak sa Hitlerom i Goebbelsom. Njegove figure imaju prijemčivu ljepotu. Izvanredno izvajana tijela koja simoblizira snagu atlete i predstavljaju na neki način tjelesno savršenstvo što je bio ideal nacizma i nacističke ideologije koja se „naslanjala“ na helensku skulpturu.

Josef Thork je također bio poklonik savršenog ljudskog mišićavog tijela koje je nagovještavale ratne pohode. Ovo se posebno odražava njegova skulptura Kameradschaft, koja predstavlja naga tijela dvojice mladića koji imaju idealizirano lijepa lica i koji jedan drugome snažno stiskaju šake desne ruke.

I napokon film, kao moderno sredstvo propagandne, koji je nacistički režim itekako znalački koristio. Ovo propagandno sredstvo u upotrebi je bilo još od tridesetih godina. Kao najbolji primjer je film Lene Riefenstahl Trijumf volje, koji prikazuje šesti kongres NSDAP u mitskom gradu Nürnbergu, sa mnoštvom lepšavih svastika i orlova, masovno okupljanja pripadnika Sturmabteilunga (SA) i Schutzstaffela (SS). Vidimo mase razdraganog, uzbuđenog svijeta kako mašu Hitleru, vođi koji je probudio usnulu vojnike iz velikog driježa nakon Velikog rata. Ona sada ponovo doživljava svoje zvjezdane trenutke. I naravno, kadrovi Hitlerovog dolaska avionom, kao i scene masovnog salutiranja vojske, što sve podsjeća na rimsku tradiciju iskazivanja časti Cezaru.

(Sutra: Nurnberški zakoni)