Katarza…nema je, ne treba je ni očekivati, niti će doći osim vremenom kroz pojedinačnu ljudsku svijest. Kompromis, jednostran i podcjenjujući u odnosu na konfliktnu nepopustljivost i radikalna uslovljavanja. Nikakva izvršna vlast ne smije dogovarati strateška rješenja u ime Bošnjaka u takvim okolnostima. Dok se ne pokaže spremnost i povuku sve ucjene, nema ni strateških rješenja ni implementacije. Potreban je unutarnji konsenzus Bošnjaka i ovlaštenje predstavnicima vlasti za dalje korake. Do tada vlast nema pravo na dalje kompromise. Da se okupe najveći umovi svijeta umoriće ih legitimno predstavljanje, četrnaest uslova, dva entiteta, OHR, distrikti, tri vjere i naroda, multikulturno društvo, PIC, otcjepljenje, građanska država, unitarna država, kantoni, Srbi, Ostali, Hrvati, Bošnjaci, Bosanci, Hercegovci …. Kako li tek troši realnost svega navedenog ali ne i konačno pobrojanog? U tom vrtlogu nije za očekivati da se kontinuirano rade prave stvari na pravi način. Kod Bošnjaka postoji još demokratskih alternativa za vlast na državnom nivou. Trojka sad treba da pored Hrvata i Srba, ravnopravno u vlast na državnom nivou uvede i Bošnjake. Pluralizam predstavlja prednost u političkoj borbi u demokratskim sistemima.

Pored formalnih procesa pristupanja u NATO i EU, ispunjavanje četrnaest uslova, formiranje vlasti, održiva ekonomija i sl. bitno je prepoznati i druge procese. Formalni procesi trenutno ne dovode do jačanja institucija, što je suprotno od očekivanja. Pri tome formalni procesi teku na uštrb Bošnjaka i ujedno ugrožavaju njihovu egzistenciju. Bez obzira na dobru volju za kompromisom, nema očekivanog odgovora. Dobra volja zastaje na bajonetima rigidnih ljudi i fašističkih politika. Treba neko da zaustavi širenje percepcije naše predaje! Politika „danas te (ne)mrzim“ i uzbunjivači koji su opravdano glasni i skeptični prema vlasti, iza sebe ostavljaju zbunjenost. Postaje normalno, da se prisustvo države minimizira i da Bošnjake niko ne treba predstavljati. Strateška dostignuća s Pala, sa razgraničenjem naroda u centru, dominiraju svim našim okolnostima. Ako se pomirimo da u ljubavi nema prisile, sabirnica svih dogovora na putu do države bosanskog naroda, možda upravo postaje to razgraničenje. Sa razgraničenjem naroda su zaokružene ambicije u nekom srednjeročnom periodu ali razgraničenje naroda, u ekskluzivnim teritorijama, bez prisutva države očigledno nije rješenje. Sad se maksima (post)ratnih dostignuća stavlja u funkciju (dez)integracije našeg društva. Radikal i politički fanatik je doveo situaciju na ivicu rata i mira. Dok (ne)odgovorni stranci glume zabrinutost bez konkretnih mjera da se zaustavi, konflikt se nameće kao prirodni refleks radikalnim i fanatičnim nasrtajima. Inertnost dominira nakon jednostrane podrške visokog predstavnika, i sa treće strane se neodgovorno čeka rasplet situacije.

Bošnjaci već tradicionalno povlače poteze posljednji. Bilo da se pri tome radi o naivnosti ili oprezu, na radikalno fanatičke konfliktne nasrtaje teško ide drugačije. Ali to nije moguće i dovijeka. Bilo kakva brana otvorenom konfliktu mora postojati a trenutno je to sabur. Ta brana je odlučnom fanatično radikalnom politikom potkopana. Neki oblik odcjepljenja je siguran politički potez. Pred ulaskom u EU niko neće dozvoliti konflikt a sve predpostavke za dalje (ne)normalno funkcionisanje postoje. Dovedeni pred svršen čin, sa ludilom pred urušenom branom stoji naša budućnost. Oni prethodni nisu imali neku viziju, Trojka je na tim bespućima brzo istrošila politički kapital pred Bošnjacima, režim u Rs-u ne popušta od nacionalšovinizma i odcjepljenja, stranci neodgovorni politikanti, rat ušao u politički vokabular, brana ludilu je srušena…ko nas iz ovakve situacije izvede na selamet, kandidat je za Nobelovu nagradu za mir. Bez obzira na sve, sa ili bez Dodika miru treba dati prednost i početi postavljati nove uslove.