Kada se neki fenomen pokušava naučno definisati (kao slučaj Bosna i Bošnjaci) onda je neizbježan naučni parametar i instrument historija. Koliko je, ustvari, „učiteljica života“ bila validna pedagog kada su u pitanju Bosna i Bošnjaci?

Kada se piše i govori o ideji Bosne, tada se vjerovatno misli na to da mi još uvijek nemamo onakvu Bosnu kakvu trebamo, kakva ona jedino može postojati. Da ona egzistira, postoji i ima iza sebe preko 1000 godina, samo pisanih dokaza kao materijalne kulture. Kakve koristi od tih 1000 godina imaju oni kojima je uskraćeno da u njoj žive kao ljudi? Ljudima u Bosni nikada nije bilo lahko i za vrijeme banova, karaljeva, kraljice, mnogobrojnih okupatora, a onda i kvazi političara koji ne misle i ne rade za narod.

Ovako podjeljena po kriteriju etniciteta, i to uz verifikaciju i ozakonjenje sramnog (č)etničkog čišćenja i genocida, Bosna više nije Bosna. Jedni govore „Bivša Bosna“, drugi „Dejtonska Bosna“, treći „Herceg Bosna“, četvrti je i ne spominju nego pola nje (č)etnički očistiše za sebe i kažu da je „rs“ na putu da izađe iz Bosne, peti da je „Složena Bosna“.

To nam pokazuje da niko još nije dovršio svoj projekat Bosne, da jedni nisu dovršili njeno razbijanje i uništavanje, a drugi njeno spašavanje, ali kako i uz čiju podršku? To je bosanska realnost. Zbog te realnosti vidimo duge redove pred tuđim ambasadama i pune avione i autobuse onih koji odoše tamo gdje je za njih puno bolje i sigurnije.

Kada danas slušamo političare koji su zamijenili historičare onda se može zaključiti da su iz historije veoma malo naučili. Za ovu situaciju treba kritikovati mnogobrojne intelektualce koji nisu učinili dovoljno šta su trebali učiniti u procesu osamostaljivanja Bosne.

Kod nas nije ni postojala neka ideja osamostaljivanja Bosne, kako među našim intelektualcima, tako i među našim političarima. Poznato je da su sve naše političke stranke prije Prvog svjetskog rata, zatim JMO, između dva rata, a potom sve druge, do SDA polazile od legitimiteta i priznavale postojeće stanje, kako u vrijeme vladavine Austrougarske, potom Jugoslavije.

Ako pročitamo Programsku Deklaraciju SDA vidjet ćemo da je bila jedina stranka koja je zastupala stav da Bosna mora biti samostalna kao i sve druge države. Uz stranku smo trebali da imamo i nacionalnu maticu kod Bošnjaka koja je trebala kao institucija nacionalno – kulturnog identiteta, jer smo imali nedovršen proces identificiranja, čak i u pogledu imena naroda. Neki su smatrali da im je dosta da imaju SDA, kao političku stranku koja bi kontrolirala sve. Postojala je razlika među našim ljudima u samom početku, tj. 1990. godine. Postojala je velika razlika i u shvatanju samog identiteta. Jedni su govorili kako moramo imati Maticu Bošnjaka. Drugi su htjeli Maticu Muslimana. Tako su formirane dvije Matice. Prvo je formirana Matica Bošnjaka, a za prvog predsjednika je bio izabran Fehim Nametak. Ta Matica, pošto nije proizašla iz SDA i na njenoj platformi, bila je onemogućavana.

Preovladalo je ubjeđenje da je nacionalna Matica prevaziđena kategorija. Ipak je ona ostvarila određenu djelatnost i održala seriju veoma značajnih predavanja na liniji bošnjaštva.
Ideja Matice i danas nam je potrebna da pomaže i ujedno povezuje sve raznovrsne kulturne napore unutar opće ideje narodnog povjesnog postojanja, a ne da akademici pišu prepiske i prepirke ko je u pravu.

Ovdje mislim na akademika prof. dr. Suada Kurtćehajića koji je „nasrnuo“ na akademika dr. Ferida Muhića povodom njegovog teksta objavljenog na Portalu: Bosnjaci.net pod naslovom: Bošnjaci – da! Bosanci – ne!

Prof. dr. Suad Kurtćehajić ima drugi stav o svemu tome, a to se može pročitati u tekstu: Bosanac i Bošnjak su sinonimi za bosanski narod.

Ova prepirka da li je Bosanac ili Bošnjak je prepirka i sa historijom, jer ako se akademici hvataju za pojmove, oni koji nisu akademici se hvataju za vratove. Ima pojedinaca i grupa koji i dan danas terminološki Bošnjake vežu samo za osmanski period.

Termin Bošnjak je samo verzija prvobitnog imena Bošnjanin. Kaže se npr. Mostarac ili Mostaranin, obje verzije isto znače i označavaju pripadnost određenom prostoru. Vremenom ne nastala izvjesna semnatička razlika, pa se npr. Mostarac uzima kao pojam za rođenog čovjeka, Mostaranin za onoga koji samo živi u Mostaru. U tom polju se vrši diferencija pojmova i značenja riječi u smislu teritorijalne i narodne pripadnosti. Tako danas imamo pojam i riječ Bosanac u smislu čovjeka koji živi u Bosni, dok pojam i riječ Bošnjak označavaju nekog ko pripada Bosni u smislu dublje vezanosti zemlje i ljudi kroz ime. To i jeste funkcija imena u ljudskoj kulturi. Zbog toga su i stari Latini rekli: Nomen est Omen - (Ime je znak).

Ako već imamo naše pravo povijesno i narodno ime Bošnjaci i da to ime bude otvoreno svim autentičnim građanima Bosne, bez ikakve diskriminacije drugih kao potpuno ravnopravnih građana naše zemlje i države.

Za sve nas je najvažnije da se držimo Bosne u kojoj je i naše korijenje kao što je i njena povijest, njen dobar duh bosanski, a koje je Bošnjacima dodijelila. Sve drugo je prolazno, Bosna je prije nas, sa nama i iza nas. To je jedno polje u kome je naše korijenje gdje mi možemo živjeti svoju povjesnu egzistenciju. Tu jedino možemo na način osmišljan biti i Bošnjaci i europejci i ljudi uopće.