Kada se piše ili govori o nekom inteletualnom radu, ako je stvarno intelektualni rad, je li on eo ipso, tj. sam po sebi univerzalan i da stoji u neposrednoj vezi sa svjetskim duhovnim tokovima? Ako to nije slučaj, tada to nije istinski intelektualni rad. Ne postoji lokalni intelekt, ne postoji nacionalni ili bilo kakav drugi, osim univerzalnog intelekta. Intelekt je porijeklom iz najviše sfere, iz Apsoluta i kao takav univerzalan. Stoga je, naravno, veoma moguće da intelektualac, koji odista radi na nivou svjetske intelektualne produkcije ili se kreće u tim zonama duha, može doći u situaciju da upadne u nerazumijevanje neke lokalne sredine. Sredine su kolektivi koji imaju karakteristiku da se ostvaruju i homogenmiziraju, tj. da se osjećaju kao zajednice putem dominacije. One nastaju tako da se vrši redukcija smisla i značenja bilo koje ideje koja stoji u temelju te sredine kao socijalnog, civilizacijskog ili kulturnog bića i da se one svode na jednostavne i svima jasne oblike.

Po definiciji da bi neko postao intelektualac morao bih znati o svemu razmišljati, rasuđivati sa svojim vrsnim intelektom umno, duhovno. Trebao bi završiti visoke škole za nauku ili umjetnost, a onda biti kao član neke akademije u kojoj bi trebao da unapređuje nauku, znanost i umjetnost i na taj način da stekne titulu akademičara, a ne formirati neku „privatnu“ akademiju i na taj način postati akademik. Akademik je termin koji se koristi za redovne članove određene akademije, a ne privatnih i samoproglašenih ili onih intelektualaca sa sumnjivim dipolomama?

Jedan vrsni bošnjački intelektualac i akademik rahmetlija prof. dr. Muhamed Filipović koji je u jednom intervju 90 – tih rekao; „Ni danas me ne zanima karijera, jer ja za nju nemam ni volje ni vremena. Ali imam ambiciju da kažam ono što znam. A znam da sam jedan od najobrazovanijih ljudi na ovom prostroru i da bi bila velika šteta da umrem, a da ne napišem sve što znam i što mogu.“
Akademik M. Filipović je mnogo toga htio, mnogo toga započe, mnogo toga i završio i Bosni i Bošnjacima ostavio svoja mnogobrojna djela. On je bio enciklopedija svog vremena.

Islam u Bosni koji je kao duhovna tvorevina u temelju naših bošnjačkih sredina ima i te kako veliku ulogu, u tim sredinama postojalo je (i još uvijek postoji) mišljenje da je vjernik (musliman posebno) i inelektualac dva nespojiva svijeta. Zbog toga se odmah nameće i pitanje: Da li uopšte postoji podjela na „svjetovnu“ i „duhovnu“ (vjersku) inteligenciju?

Poznata je stvar da postoji vjera srca i vjera uma. Ta se distinkcija odnosi na način prihvatanja vjere, na način spoznaje postojanja apsoluta, što je bit same vjere, u svim njenim formama. Vjera srca je direktan put od božanstva do čovjeka, putem njegove ukupne osjetilnosti i ljubavi kao onog što veže sva bića, a što je drugo ime za božansku moć povezivanja i stvaranja. Drugi i teži put je put uma, ali je i data sposobnost mišljenja, a time i obaveza da promislimo o onome ko nam je to podario. Stoga je daleko teže postići punu vjeru putem uma, nego putem srca. Zato je pravi musliman svagda intelektualac, a intelektualac nije samo onaj koji je izučio neku školu, već onaj koji sebi postavlja i za sebe raznjašava duhovne probleme. Ako nije tako onda će doći do sukoba ili razlaza između sredine i nekih intelektualaca.

Za našu sredinu, a za bošnjački narod posebno je karakteristično da mi već preko trista godina konstantno opadamo u domenu prostora kojeg naseljavamo, da opadamo u pogledu političke moći i uticaja na ukupna zbivanja koja određuju okolnosti našeg života i našu sopstvenu sudbinu, da smo slabiji kao faktor općih povjesnih kretanja i u odnosu na sopstvenu povjesnu ulogu, da imamo sve manje zemljišta sa kojim raspolažemo i koje je temelj našeg opstojanja, da imamo sve manje blaga i kapitala kao općih resursa za osiguranje života i da smo za zadnjih tri stotine godina imali ogromno krvoliptanje u pogledu biološkie supstance.

Svi bi trebali znati kako je i zašto je oduizimana zemlja pretežno Bošnjacima u prošlim vremenima i koje kakvim reformama čitaj otimačinama. Žalosno je da je došao vakat kada naši političari, koji sami sebe proglašavaju liderima Bošnjaka tu istu metodu koriste, uzimaju državnu, našu imovinu za sebe i svoje bližnje kao da im je to djedovina ili ćaćevina, a ne razmišljaju da to otimaju budućim generacijama Bošnjaka, kojih neće biti ni na nebu ni na zemlji bosanskoj.

Sve ovo je dovelo do toga da se naše bošnjačke sredine mogu smatrati i relativno i apsolutno zaostajućom sredinom, mjereno prema našim početnim stanjima i prema našim mogućnostima, ali i u poređenju sa našim susjedima sa kojima (po)nekih od „naših“ intelektualaca kao i političara vole da se prepiru, a u tim prepirkama bivaju poniženi i uvrijeđeni i što je najžalosnije bivaju manji od makovog zrna. A to ima za jednu od posljedica i pojavu nerazumijevanja između ljudi koji su jasno vidjeli stanje stvari, onih koji su gledali dolje i bili viši u pogledu stupnja spoznaje, a jedne i sredine koja je „zakržljala“, kako mnogi misle, dovoljno je samo da bacimo jedan pogled na sudbinu naših najsposobnijih ljudi prošlog stoljeća, pa da vidimo kako je to kod nas Bošnjaka izražen problem.

Ni jedan od naših velikih ljudi, značajnih stvaralaca i uopće velikih intelektualnih pojava, nije imao sreće, nije normalno završio život i nije izbjegao sudbinu da bude nerazumijevan u sopstvenoj sredini, čak do mjere poniženja, kojima su često bili izloženi. To se dogodilo mnogim našim značajnim intelektualcima, kao npr. sa Makom Dizdarom, Salkom Nazečićem, Nedimom Filipovićem, Muhamedom Filipovićem, Mešom Selimovićem, Hazimom Šabanovićem, Nerkezom Smajlagićem, Ahmedom Smajlagićem, Muhamedom Hadžijahićem, Huseinom Đozom, Midhatom Begićem i mnogim drugim.
Mi niti znamo niti hoćemo da cijenimo naše velikane duha. Oni su često ponižavani i to za račun i hater malih kratkotrajnih i najčešće opskumih ciljeva. Ovo bi mogla i trebala biti čak i tema jedne posebne analize za današnje ili buduće bošnjačke intelektualce, pa da na temelju nje vidimo šta je sve u našem mentalitetu krivo i u našoj „zakržljaloj“ sredini znak njenog rapidnog padanja u standardima.

Danas, maltene, svaka protuha može najznačajnije naše ljude od duha iintelekta podvrgavati svakojakim poniženjima, a da naša sredina uopće ne reagira, naprotiv, često se ima utisak da uživaj u tome. Kao da u tom pogledu vlada jedna preverzna logika, kada smo već mi poniženi, neka budu i oni. To je logika propadanja i adaptacija na propadanju i to je znak našeg povijesnog nazadovanja.

Puno je intelektualaca Bošnjaka koji imaju loše mišljenje o drugim intelektualcima i njihovim radovima u kojima traže dlaku u jajetu, ali ne i u svojim radovima, ako ih uopšte i imaju. Oni misle da imaju pune glave znanja, ali ga čuvaju od upotrebe kao da ima neograničen vijek trajanja. Zamislili su da su sveznalice, ali kada ih vidimo i čujemo u tv emisijama mnogi nas razočaraju, ali nam vrijeđaju i inteligenciju. Slabi im je retorika često se ulove u mrežu nepotrebnih, nebitnih i nevažnih tema koji veze nemaju sa onim što su željeli reći. Više liče na političare i njihove prazne govore neki su i u timu savjetnika političarima zato imamo ovo što imamo – ništa.

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam i parafrazirao dijelove intervjua akademika, prof. dr. Muhameda Filipovića koji je objavljen u časopisu „KABES“ 1997. godine u Mostaru pod naslovom: „DOBAR DUH BOSANSKI“.