Za dušmane je uvijek bila bitna stvar u dugotrajnom i sistematskom negiranju opstojnosti Bosne i Hercegovine kao povijesnog fakta i Bošnjaka kao naroda i to u krucijalnom momentu, u momentu kada nastaje moderna povijesna znanost ili histografija. Poznato je da je, prije nastanka modernog građanskog društva, sa kojim nastaje ideja povijesti, osobito nacionalne povijesti, povjest, u smislu svijesti o prošlom vremenu ili zbivanjima života ljudi, postojala samo kao kronika, biografija ili hagiografija.

Znanost povijesti je posljedica razvoja modernih nacija i nacionalnog romantizma, u tom smislu nas Bošnjake je mimoišla ta znanost, krivicom naše „pismene elite“ i naših „lidera“. Znanost je nastala kod naših susjeda, koji su razvili nacionalnu svijest i nacionalističku ideologiju i politiku prije nas i protiv nas. Tako je nastala povjesna znanost, naravno pseudoznanost, koja je negirala postojanje Bosne kao države i Bošnjaka kao naroda u tom smislu.

Znanost povijesti se trudila da predstavi Bosnu kao povijesni prostor za Hrvate i Srbe, a nas Bošnjake su ili prihvatili, kao dio sopstvene nacije ili kvalificirali kao ostatak osmanske prošlosti. Ako u Bosni nema osmanske prošlosti zašto da budu i Bošnjaci?

Svima nama je poznata situacija 1939. godine, kada je Bosna i Hercegovina prvi put podijeljena na temeljima srpskohrvatskog sporazuma, jeste samo rezime ili posljedica ovakvog rada nacionalnih ideologija, politika i sporazuma unutar ovog prostora. Naravno sve je to račun bez krčmara. Nije prošlo puno vremena od tada, gledano sa historijske distance događa se srpskohrvatska agresija 90-tih na Bosnu i Hercegovinu i njene stanovnike Bošnjake i to je krunisano genocidom.

Bosna i Hercegovina jeste i uvijek će biti samo zemlja Bošnjaka, oni nemaju rezervnu zemlju, oni ne mogu imati dva pasoša kao drugi iz komšiluka. Svi drugi, svi oni koji nisu Bošnjaci u najširem smislu te riječi, tj. svi oni koji Bosnu ne smatraju svojom domovinom i ne identificiraju se sa njenom poviješću i povijesnom ulogom, su samo privremena i uzaludna nastojanja da se stvari naprave onakvim kakvim bi neki željeli da budu, a ne onakvim kakvim moraju biti.

Koliko je bitno i važno biti Bošnjak moglo se čuti i na suđenju u Den Haagu presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću koji je na tom suđenju rekao: Mi Srbi i Hrvati smo Bošnjaci, ranije u Bosni svi su bili Bošnjaci. A pošto je rođen u Crnoj Gori žao mu je što nije imao tu privilegiju da i on bude Bošnjak. A pošto nije bio zadojen duhom bosanskim i bošnjačkim kod njega je zaigrao damar zla pa je krenuo da ubije i uništi i Bosnu i Hercegovinu i muslimane koji se od 1993. godine izjašnjavaju kao Bošnjaci. To mu je dalo motiv i opravdanje da se pridruži agresorima iz Srbije, da počine genocid nad Bošnjacima širom Bosne i Hercegovine.

Bosna jeste već 1000 godina. Ona je zemlja Bošnjana i Bošnjaka, u kojoj žive i drugi i to u punom pravu i slobodi, bar što se tiče nas Bošnjaka. Ali ti drugi ne mogu odlučivati o sudbini ove zemlje, kao i to da li smo po nacionalisti Dodiku muslimani okupljeni u džematu ili smo Bošnjaci na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.

Samo oni koji ovu zemlju odista vole, samo oni koji se sa njom identificiraju i koji smatraju da ona određuje smisao njihovog bitisanja, imaju pravo da odlučuju o njoj. To je smisao i pouka povijesti, ukoliko ne prihvatamo povijest kao polje nasilja, zločina i genocida.
Inače i mi smo imali značajne pisce povijesnih djela, ali oni nisu djelovali na nastanak i razvoj opće društvene svijesti kod nas. I danas imamo intelektualce i akademike koji pišu o prošlosti, a to pisanje jedni drugima negiraju i vode oko toga polemiku, a (po)najviše oko toga šta je bitnije Bošnjak ili Bosanac?

Bosna postoji 1000 godina, puna je previranja u toj dugoj prošlosti, zato se volimo vraćati u tu prošlost, pa zaboravimo na budućnost. Možda zato što je lahko biti pametan za jučer, ali ne i za budućnost.

Nema fajde samo od prošlosti, hajmo udruženo u budućnost i više raditi na planu propagande u svijetu, a ne jedni drugima ubacivati klipove u točkove historije. To je neophodno, kako zbog uobičajenog nepoznavanja lokalne povijesti i prilika, tako i zbog činjenice da su se o Bosni i Hercegovini i o nama Bošnjacima, pa i Bosancima, a osobito o muslimanima čak stoljećima, širile razne predrasude, neistine i deziformacije. Osobito su one kuliminirale 90 – tih, a još traje, pa naša protuakcija mora biti snažna i dobro organizirana. Na tom planu nismo učinili mnogo, jer smo to uradili manje od drugih. Glavni uzrok tome sadržan je u činjenici da naša vladajuća politička svijest nije znala koga ona zapravo zastupa. Ona sama nije bila odlučila da li je za Bosnu i Hercegovinu, kakva je povjesno nastala ili je za ovu Dejtonsku „podjeljenu“ Bosnu i Hercegovinu, ili neku „muslimansku“. Ne znaju naći mjeru između idejno – kulturne obrane Bosne i Hercegovine. Tu nema hrabrih intelektualaca i akademika da budu pri ruci. Zbog toga naša propagandna akcija nema svoju osnovnu organizaciju i ne može, upravo zbog toga, postići nikakav efekat. Sve što je u tom pogledu do sada bilo je učinjeno plod je više individualnih napora, nego smišljene i organizirane akcije. Da li smo uopšte imali zvaničnu propagandu? Iz priloženog se može vidjeti da propaganda zapravo nije ni postojala. Ukoliko je i postojala neka propaganda, onda je ona bila samo stranačka.

Mi smo jedina država koja se je odrekla mogućnosti i prava da informira i propagandno zastupa i popularizira svoju poziciju i temelj svog međunarodnopravnog opstojanja i relevancije. Kada se budu sabirali bilansi, ovo će biti jedna od velikih negativnih stavki na nečijim računima.

Pitanje sa naslova: Koliko je svijetu dostupna historija Bosne, Bošnjaka i bosanske stvarnosti?
Odgovor na ovo pitanje ne smije biti od GUS(L)ARA historičara iz Beograda, Zagreba, Podgorice, ako znamo da nam kradu, mijenjaju, iskrivljuju i vrše reviziju historije Bosne i Hercegovine i nas Bošnjaka i onda je poturaju svijetu umjesto nas, dok se mi međusobno prepucavamo oko historijski činjenica, a koje svijetu nisu poznate.