Neko je negdje zapisao da je nužno razobličiti svu literaturu školske lektire, koja sadrži govor mržnje. Govor mržnje u školskoj lektiri? – pitat će se neobaviješteni stranac. – Zar je to moguće?
Naravno da je moguće; barem u nas. Itekako.

Gle čuda: u svim našim ustavima i ustavnopravnoj regulativi govor mržnje je zabranjen. A u školskoj lektiri brižno njegovan! Ko i kako je zabetonirao to čudo u školskoj lektiri, baš? Pa ona bi morala biti etički čista kao suza. Da li su ljudi iz prosvjete, đaci, studenti, profesori, ministri … svjesni toga stanja?

Kонечно da jesu. Ali ćute. Ali ćute i svi ostali. Ja ćutim, ti ćutiš, on ćuti; mi ćutimo…
Svako ima svoj razlog za ćutanje. Jako jak; kako pak.

O jednom takvom velikom i opštem ćutanju govori Mihail Gorbačov u dokumentarnom filmu o svom životu i radu: „Kao maturant sam na ispitu zrelosti napisao esej pod naslovom Lik i djelo Josipa Visarionoviča Staljina. Tog komunističkog vođu sam opisao u superlativima i pripisao mu božanske osobine. Dobio sam odličnu ocjenu. Kasnije, kao voditelj SSSR-a, pregledao sam državne arhive i saznao ko je zaista bio heroj iz mog eseja. O strašnoj istini SSSR je ćutao.“

Rusija je kasnije progovorila.

Možda će se nešto takvo u nekoj budućnosti desiti i kod nas. O skandalu sa mržnjom kontaminiranom književnošću progovorit će se javo, otvoreno, pokajnički. Neće se razobličavati knjige i njeni sadržaji, već sva književna teorija o njima. Sve lažne apologetske recenzije, sve lažne doktorske disertacije, svi lažni hvalospjevni diplomski radovi… Ona (zlokobna književnost) će opštom narodnom aklamacijom biti uklonjena iz školskih programa i arhivirana za vjeke vjekova.
Ljudi će biti oslobođeni ogromnog tereta lažnih književnih veličina. Zavladat će prava demokratija i blagostanje.

A trenutno stanje po tom pitanju u nas je grozno i ne mijenja se već od 1847. godine. Dapače, sve je gore i gore. Od prvog štampanja Gorskog vijenca štampane su mnoga djela koja su mu idejno slijedila.

Gorski vijenac tematizira genocid kao slavno i junačko djelo. Otvoreno, bez stida i srama, sugestivno, pjeva o nužnosti uništenja braće i komšija muslimana u podlovćenskoj Crnoj gori.
Riječ genocid tada nije bila u upotrebi.

Istraga, tako je glasilo masovno uništenje ljudskih stvorenja. Ta riječ će zahvaljujući Gorskom vijencu doživjeti vječitu slavu. To kod nas može, kako da ne.

A zašto istraga poturica? – pita moralni zakon u nama.

Zato, jer je zemlja mala i odsvud stiješnjena, odgovara Gorski vijenac.

Pa, hoće li se ona povećati kad nas pobijete, mrčili se vi, dabogda? – pitaju crnogorski muslimani.

E, neće.

To je vam onda lažni razlog.

A koji je pravi?

Naše njive, naše livade, naši voćnjaci, naša stada…

Nije, čo'če…

Naša krv, naše žito, naši novci, naše zlato, eto zašto vam je mala, odsvud stiješnjena!

…

Uslov da do genocida ne dođe je da muslimani pređu u pravoslavlje.
O tome se neće odlučivati na referendumu, već Hadži-Ali-Medović kadija na cetinjskoj skupštini, na koju ga je pozvao Danilo, vladika crnogorski.

Za namjeru izvršenja istrage navodi se i nekoliko „podrazloga“, recimo taj što 'odža riče na ravnom Cetinju, što poturice smrde, što krupno lažu, što prakticiraju lažnu vjeru…
Dakle, Gorski vijenac braći muslimanima nudi alternativu: pljunite na Kur'an i primajte vjeru prađedovsku, i neće vam falit dlaka s glave!

Hadži-Ali-Medović kadija zajedno sa pratiocima tu sablasnu ponudu sa indignacijom odbija: Otkud dođe ta nesrećna misa' o prevjeri našoj da se zbori?

Zbog svega ovoga Gorski vijenac ne može imati status književnog djela. Ta gruba skalamerija vrijeđanja, oholosti, mizoginije, huškanja na zločin, pohvala (svojih!) zlodjela – jeste vjersko-ideološki pamflet o istrazi muslimanskog naroda u podlovćenskoj Crnoj Gori.

A postigao je veliki uspjeh na području politike. Tu je došla do izraza njegova velika upotrebna vrijednost. Priručnik, udžbenik pobjesnelih generala i psihopata, koji su dobili svoju priliku da u praksi pokažu šta mogu u stilu „Uzmognem li, čućete hoću li!“

Kakvu upotrebnu vrijednost ima Gorski vijenac najbolje je pokazao monstrum s Pala, ratni zločinac R. Karadžić. On je fikciju istrage iz Gorskog vijenca sladostrasno i natenane pretvorio u realnost prilikom agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu. Nije nasjedao Njegoševim naivnostima poput ponude vraćanja u pradjedovsku vjeru ili pravdanjem da je zemlja mala, odsvud stiješnjena; bez objašnjavanja je snagom uzurpirane i transformirane JNA priredio pakao za nesrpski narod Republike Bosne i Hercegovine, rijetko viđen u žalosnoj istoriji čovječanstva.

Do tog pakla danas ljudi imaju odnos kao i do Gorskog vijenca. Mnogi ga se zgražavaju, a mnogi ga odobravaju.

Koliko je opaka književnost imala upletene kandže u učinjenom zlu, teško ćemo saznati.

Mi mislimo da mnogo.