Nimalo slučajno nisam poželio da pogovor o mojoj prvoj knjizi, naslova On, Ti, ja, napiše čovjek neponovljive harizme, književnik, mislilac i vajar, Nedžad Ibrišimović. Iz tog razloga sam ga u par navrata i zijaretio. On je zaista u mojoj kategorizaciji mislećih Bošnjaka zauzimao veoma visoko mjesto. Iznenadila me iskrena radost u njegovim očima dok je odmah, predamnom, skoro dječiji znatiželjno ali, pažljivo, listao njene stranice. Za kratko vrijeme, poslije toga, Nedžad je preseli na bolji svijet. Odosmo na žalost. Njegova Nihada mene i moju suprugu dočeka uplakana. Uz kahvu, poslije duže šutnje, ona prošapta da je Nedžad pročitao moju knjigu i da je i njoj, u nekoliko navrata iščitavao neke, njemu interesantne dijelove. A, on je to činio, reče, samo kad bi mu se nešto svidjelo. Na odlasku, jedva čujnim glasom napomenu da je, sve što mi je rekla, zaista istina. A, meni se, zbog tih njenih riječi, pomiješa sa tugom i neki osjećaj ponosa, pogotovo kada na ogromnoj Nedžadovoj stalaži za knjige, na polici odvojenu za čitanje, ugledah i svoju. Nisam je htio uzeti nazad, mada mi je, vidjevši kako je gledam, njegova supruga predložila da, ako želim to i učinim. Bio sam siguran da bih na taj način povrijedio rahmetliju, čiju sam nestvarnu blizinu nekako srcem osjećao, svo vrijeme dok smo se nalazili u njegovoj kući.

Po završetku jedne od sesija u Vijeću bošnjačkih intelektualaca, vrstan lingvista i veliki poznavalac bosanskog jezika, rahmetli Safet Kadić, meni veoma drag čovjek, nekadašnji glavni urednik Sarajevskih novina, dnevnog lista u kome sam svojevremeno osvojio nekoliko prvih nagrada na konkursu za najbolju priču, upita me da li sada nešto pišem? Kada sam mu rekao da trenutno pripremam knjigu naslova Ko je bio Meša Selimović, koja govori o velikosrpskim podvalama u romanima potpisanim njegovim imenom, on me odmah, skoro očinski zabrinuto, upita ko će mi biti recenzenti? Znao sam da je ovo pitanje proizašlo iz njegove dobronamjernosti i opravdane bojazni da se ne urušim na zaista delikatnoj temi. Kao da je slutio šta me tih dana doslovno proganjalo.


Moj saradnik i dugogodišnji prijatelj, Avdo Huseinović, u tom vremenu je bio u ogromnim obavezama i fizički odvojen dugotrajnim putovanjima, najviše van zemlje pa i kontinenta. I pored toga je našao vremena da posloži fotografije u pomenutoj knjizi i pošalje mi video uradak svog promišljanja o pročitanom koji je emitovan na samoj promociji. Zaista je bilo nepošteno još nešto više tražiti od njega. Jedino, od afirmisanih imena, na koga sam se u tom vremenu provjereno mogao osloniti, bio je magistar Fatmir Alispahić. On je, po iščitavanju radne verzije knjige naslova Ko je bio Meša Selimović, odmah prihvatio moje argumentovano promišljanje da je autor Derviša prvo afirmisan pa zatim upotrebljen u interesu ostvarenja velikosrpske Ćosićevske mega podvale, monstruoznog plana konačnog posrbljavanja Bosne i Bošnjaka! Bez i malo kolebanja rado je pristao da napiše recenziju, a kasnije i prisustvuje promociji knjige. Ipak, najviše me obradovao kada mi je ispričao kako je njegov otac, Nijaz Alispahić, eminentni književnik i dramaturg, čovjek koji je bio Selimovićev suvremenik i svojevremeno režirao postavljanje Derviša na pozorišne daske, reagovao kada mu je Fatmir donio radnu verziju tek odštampane knjige. Zatvorio se u svoju sobu i nakon tri, četiri sahata iščitavanja, izašao je i onako pognute glave duboko uzdahnuo i vraćajući mu je, rekao Fatmiru da je sve što je u njoj napisano, tačno. A, do tada nije htio ni da razgovara sa sinom o opravdanosti i prihvatljivosti u knjizi navedenih teza, koje razotkrivaju perfidno osmišljenu velikosrpsku prevaru.

Kao i Safet i ja sam bio zbunjen svojim odgovorom da će uz Fatmira, recenzent moje knjige biti i Nedžad Ibrišimović. Jer, baš u tom trenutku dok mi je on postavljao pitanje, ja sam se nenadano sjetio rahmetlijinog eseja, Derviš i smrt nije muslimanska knjiga, u kome je Ibrišimović isključivo kroz prizmu vjere objasnio zašto je ona, doslovno, antimuslimanska. Na pedeset mjesta on je taksativno nabrojao pogrešne termine i neprimjerene vjerske adete kao dokaze da autor knjige Derviš i smrt uopšte nije poznavao islam i njegova načela. Iz tog razloga je predložio da se ta knjiga preimenuje u Pop i smrt ili Ateista i smrt ili Komunista i smrt. Teško je prihvatiti činjenicu da je ovo Ibrišimovićevo promišljanje svojevremeno prošlo bez ikakvog odjeka i reakcije u bošnjačkoj intelektualnoj kao i vjerskoj javnosti. Ostali su na tu temu, sve do danas, nijemi i oni ljudi koji doslovno žive od tumačenja islama! Ali, eto, meni se uvrštavanjem tog eseja, ipak ispunila želja da autor pogovora moje knjige, na malo neobičan način, bude i Nedžad, insan plaha imena!

Gledajući nekakvu farsu od proslave u Prijedoru kojom se obilježava stradanje hrvatskih Srba tokom ratne operacije naziva Oluja, u stvari slavljenja vlastitog poraza u čemu je taj narod neprikosnoveni šampion, od Kosovske bitke do danas, ja sam vidio nenadmašnog šovinistu Dobricu Ćosića. U svakoj riječi nazovi političara koji su govorili povodom pomenutog događaja, prepoznao sam Ćosićeve memorandume i laži. Provodeći njegove planove, ovi vampiri i neljudi u poklanom Prijedoru likuju što su okupirali pola Bosne i čekaju momenat da otmu sve od preostale teritorije koju posjeduju Mešini bijedni, pijani i prljavi muslimani. Meša Selimović sa Dervišem i Tvrđavom će im i dalje, uz nobelovca Andrića, biti veliki saveznik u ostvarivanju ovog monstruoznog, krvavo zacrtanog cilja! A, da li će uspjeti u svojoj poganoj nakani, najviše zavisi od Bošnjaka i njihovoj svjesnosti historijskog trenutka u kome se nalaze!