Prikriveni antagonizam službenih vlasti Bosne i Hercegovine prema gradu Prijedoru nije od jučer. Kao po nekom volašebnom pravilu, taj trend iz doba "realnog socijalizma" nastavljen je dolaskom "demokracije" u Bosnu i Hercegovinu. Prijedora se to “političko Sarajevo” sjeti jednom ili dvaput godišnje. I to ponajviše u vrijeme kada se i ostatak svijeta sjeća tog grada na Sani koji je doživio najveću kalvariju bosanskohercegovačkog naroda u modernoj povijesti. Prijedorčani ne traže nikakvu milostinju. Ponosni su i znaju da uvijek mogu računati na sebe i vlastitu snagu, godinama se očekuje bar moralna podrška Bošnjacima koji danas žive u Prijedoru. Očekuje se da konačno u ime naroda i njegovih interesa progovore oni koje je narod izabrao da ga predstavljaju na državnoj i lokalnoj razini. Očekuje se da će se u ovom 21. stoljeću prestati igrati s kolektivnom sviješću i inteligencijom naroda. Sve je očekivano, ali...

Prijedor nisu samo dva-tri događaja godišnje vezana za stradanje Bošnjaka u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, na kojima su pojedinci već odavno izgradili čitave male političke karijere. Pritom vješto izbjegavajući provesti bilo kakve konkretne akcije lokalne zajednice, čak pomažu lokalnoj vlasti da osujeti neke minimalne pokušaje građana, poput pokušaja obrane od poplava u naselju Stari Grad prije nekoliko godina. Vlasti Prijedora, s druge strane, revnosno štite od poplava dijelove grada na periferiji, naseljene isključivo pripadnicima postratnog većinskog stanovništva Prijedora.

Nebrojeno su puta predstavnici iseljeništva ponudili razne inicijative od općeg značaja. Od privatnog poduzetništva do kulturnih događanja na najvišoj međunarodnoj razini, sve se to uzimalo s rezervom ili s velikom dozom ignoriranja. Vjerojatno zato što takve ideje ugrožavaju njihove male svjetove i interese na koje su navikli svih ovih desetljeća, poput nekakve još nepoznate droge s koje se “teško skidaju”.

Progoni, ubijanja, logori, brisanje s lica zemlje cijelih naselja pa i dijelova grada. Prijedorčani su sve to podnijeli uz velike žrtve i rane koje su još svježe, koje bole i danas nakon nekoliko desetljeća. Obnova tih dijelova grada i naselja nije bila nimalo lahka, ali se uspjelo uglavnom donacijama iz iseljeništva, gdje živi najveći broj prognanika.


Svaka, pa i najmanja sumnja u patriotizam, duhovnost i privrženost svom gradu, kada su Prijedorčani u pitanju, je neutemeljena kada se uzme u obzir da su, na primjer, oni izgradili sve porušene džamije na području Prijedora. Uglavnom vlastitim snagama. Svakako jedna od najimpresivnijih džamija je najstarija Mahmudija džamija u Starom gradu. Obnova je trajala skoro 17 godina, ali Prijedorčani nisu odustali od namjere da obnove posljednju, i najstariju džamiju pored one u centru grada. Danas se iz tih džamija čuje ezan, kao što se čuo od postanka grada Prijedora.

U vrijeme pisanja ovog teksta član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda boravi u Cazinu. Prijedor je "na putu" za Sarajevo. Bio bi veliki gest samo doći i prošetati prijedorskom čaršijom i popiti kahvu sa, na primjer, vrijednim imamom Čaršijske džamije Omer-ef. Redžićem. Bilo bi lijepo čuti ponešto lijepog od našeg mladog imama koji, osim silnih "lajkova" i virtualnog tapšanja po ramenu, nema nikakve konkretne pomoći. Od predstavnika Bošnjaka u državnoj vlasti ne traži se ništa ogromno i nemoguće, samo taj jedan mali gest. Tako bi Prijedorčani znali da nisu sami i da ne služe kao moneta za potkusurivanje kako se kome ćefne.

Na kraju, koliko je tom famoznom "političkom Sarajevu" zapravo stalo do Prijedora? A Prijedor je još uvijek u Bosni i Hercegovini. Zar ne?!