Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

KAPITULANTSTVO BRITANIJE I FRANCUSKE: Polovinom tridesetih godina dolazi do naglog uspona fašističko-nacističkih ideja. Iz Njemačke se sve glasnije čuju zahtjevi za ispravke nepravednog Versajskog mira. Njemačka se tih godina polahko počela oporavljati od velike gospodarske krize, a Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, kao vodeće zemlje zapadnog svijet, počinju povlađivati Adolfu Hitleru. Nacistički vođa počeo je već provoditi agresivnu politiku koja će od 1938. godine dobiti konture invazija na strane države.
Nakon Prvog svjetskog rata u doba kada je pripreman Locarno sporazum 1925. godine UK započinje politiku približavanja prema pobijeđenim zemljama, prije svega Njemačkoj. Ublažavaju se Međunarodni mirovni sporazumi iz 1919. godine s ciljem da se Njemačka okrene protiv komunizma čije se uticaj sve više osjećao u zapadnim društvima. I u vezi s tim sve češće se počinje upotrebljavati riječ appeasement, što bi u prevodu značilo „umirivanje“, „primirivanje“. Britanci su u Njemačkoj vidjeli glavnog evropskog žandarma, čiji je pendrek nastojala iskoristiti u svrhu daljeg razvoja kapitalizma. Ona je počela okretati i francusku politiku u smislu umirivanja fašističkih silnica unutar Evrope. Zahvaljujući takvoj politici koju je jasno prepoznavao Adolf Hitler, nacistička Njemačka je bez ikakvih smetnji počela da krši Versajski ugovor iz 1919. godine i odredbe sporazuma iz Locarna. Na taj način Hitleru je otvorena mogućnost da krene sa invazijom najprije Austrije, potom Čehoslovačke, pa Poljske i zatim da se prebaci na Sovjetski Savez. Ovakvu politiku su zastupali ne samo Neville Chamberlain (1937–1940) nego prije njega britanski premijeri Ramsay Macdonald (1931–35) i Stanley Baldwin (1935–37). Na sličnom tragu je bio i francuski premijer Édouard Daladier. Zagovornici politike „umirivanja“ govorili su da ovakvu politiku prema zemljama sila osovine provode zbog „očuvanja mira“. Tako su omogućili Hitleru da 16. 3. 1935. godine izvrši ponovnu militarizaciju društva i naoruža Njemačku. Nacistički vođa je naredio ponovno naoružavanje njemačke armije i pored zabrane po slovu mirovnog sporazuma iz Versaillesa. Ugovori su bili nepovoljni za Njemačku, jer je mogla imati samo 100.000 vojnika, 6 ratnih brodova, a bilo joj je zabranjeno posjedovanje podmornica, kao i ratnih aviona a nije mogla držati ni tenkove odnosno oklopna vozila. Osim toga Njemačka nije imala pravo uvoziti ni izvoziti oružje.

Nemoć saveznika
Hitler je sve te odredbe pogazio, a saveznici, prije svih UK i Francuska, nisu imali načina da se suprotstave ovako jednostranim aktima. Anuliranjem međunarodnih akata nacistički režim je započeo proizvoditi oružja i počeo izvlačiti zemlju iz velike ekonomske krize koja je započela 1929. godine. Hitler je sve te odredbe jednostavno zanemario i bacio pod noge. Njemačka industrija je ovim zaposlila svoje kapacitete. Ali, što je bilo još važnije za građane Njemačke, nova vlast je povratila nacionalno samopouzdanje. Sada je njihova nacionalna vojska stala uz sami bok pobjedničkim silama iz Prvog svjetskog rata. Iako je vlada UK protestirala protiv ponovnog naoružanja odnosno kršenja klauzula Mirovnog sporazuma, vlada u Londonu je potpisala sa Njemačkom u junu 1936. godine Pomorski sporazum kojim se Hitlerovoj armadi bio otvoren put za ponovno naoružavanje na moru. Također, britanska i francuska diplomatija su se obrukala planom Hoare-Laval o rješavanju etiopskog pitanja jer su onemogućile sankcije protiv agresorske Italije. Išlo se na zadovoljavanje druge fašističke države, Italije, kroz appeasement. Hitler je osjećao nemoć saveznika pa je koristeći to umarširao s vojskom tokom marta 1936. u dotada demilitariziranu Rajnsku oblast. Članovi 42-44. Versajskog sporazuma koji su propisani Njemačkoj bili su potpuno jasni: "zabranjeno joj je da održava ili gradi bilo kakve fortifikacije na lijevoj obali Rajne ili na desnoj obali zapadno od linije povučene 50 kilometara istočno od Rajne". Svako kršenje ove odredbe smatralo se "neprijateljskim činom" koji je "proračunat da ugrozi svjetski mir". Ovaj za nju ponižavajući dodatni dokument Njemačka je potpisala dobrovoljno u Locarnu 1925. godine, bez diktata, a kojim je rečeno da je demilitarizacija Rajnske oblasti trajna. Versajskim ugovorom 1919. je okupirana Rajnska oblast, Ruhr i Sar.

Nijemo posmatranje Hitlerove agresije
Okupacija je trebalo da traje do 1935. godine, ali je okončana ranije jer se posljednji britanski vojnik povukao 1929, a francuski u junu 1930. Sporna Rajnska oblast je bila i ostala dio Njemačke, samo uz ograničenje što im je ograničeno držanje vojske na tom tlu kao ni da podižu i održavaju utvrđenja. Devetnaest pješadijskih bataljona Wehrmachta stupili su u Rajnsku oblast 7. marta 1936. godine, ali je prije toga bila donijeta odluka da ukoliko ovaj pohod izazove francusku reakciju, njemačke trupe bi se odmah povukle. Nije bilo nikakve vojne smetnje. Britanski premijer Neville Chamberlain je na tu vijest reagirao u skladu sa politikom appeasementa zatraživši od Pariza da francuska vojska ne reagira, iako je u to vrijeme bila još nadmoćnija od njemačke. Na politiku nemiješanja London je nagovorio Pariz i u sukobu u Španiji, u kojoj su republikanci bili ugroženi djelovanjem Italije i Njemačke na strani Francisca Franca. Tu se Hitler nije zaustavio već je u martu 1938. godine pregazio Austriju i pripojio je Njemačkom Rajhu, a nekoliko mjeseci nakon toga najprije Sudetsku oblast a onda i cijelu Čehoslovačku, koja je u to vrijeme bila u paktu zemalja tzv. Male Antante a činile su je još kraljevine Jugoslavija i Rumunija. Činjenicom „da su se tri države umorile od toga da budu igračke u rukama velikih susjeda, ipak se Mala antanta pokazala kao nebitna floskula pred prvom opasnošću od nacizma. Niko nije ni zucnuo. Svi su se plašili agresivnih Nijemaca koji su se već podobro „razmahali“ Evropom. Epilog svega bio je pristupanje Trojnom paktu Beograda i Bukurešta, uz Mađarsku i Bugarsku. Pravo kapitulantsko lice saveznici su pokazali u krizi sa Čehoslovačkom kada je britanska vlada u savezu s Francuskom vodila popustljivu kapitulantsku politiku prema agresivnom i uvijek gladnom Hitleru, a to je bilo kobno za međunarodnu zajednicu. O Minhenskom sporazumu za koji je Neville Chamberlain uzviknuo da je „ostvario častan mir“, a ustvari je predao Čehoslovačke u njemačke ruke, koja ju je brzo nakon toga raskomadala, govorimo u sljedećem nastavku.

(Sutra: Zadah kukavičluka)