Intervjui
Andrijua Števanić, zbog sevdalinke iz Slavonije došao u Bosnu i Hercegovinu
SEVDALINKA SE PJEVA IZ DUŠE I SRCA
|
|
Autor: Eset Muračević
Objavljeno: 03. September 2023. 20:09:59
Za pjevača Andriju Števanića kažu da je zbog sevdalinke iz Slavonije došao u Bosnu i Hercegovinu. O ovom izvornom bosanskohercegovačkom blagu kaže: sevdalinka se pjeva iz duše i srca.
Sevdalija Andrija Števanić, prije nekoliko dana, pod motom „Za sjećanje i dušu“, objavio je svoj 23 album „Ostaje prava ljubav“ sa pjesmama iz bogate riznice našeg izbvornog muzičkog stvaralaštva, ali i sa novim pjesmama pisanim u duhu naše tradicionalne pjesme sevdalinke. „Ostaje prva ljubav“, “Đul fatima“, „Soko mi leti visoko“, „So rumenih ruža za Zaima“, „Nekada sam sevdisao“, „Ne budi stare rane“, „Vratit ću se majko“, „Vrelo Mošćanice“..., samo su neke od njih.
Za Andriju kažu da je pravi nasljednjik rahmetli Zaima Imamovića. Njegova specifična i kvalitetna interpretacija tako je bliska ovom doajenu bosanskohercegovačke pjesme sevdalinke da ih je teško razlikovati.
- ANDRIJA ŠTEVANIĆ: Nisam od onih koji trče za komercijalom, kaže Andrija Števanić. Pjesmu volim svim srcem te joj otuda poklanjam svoju dušu i tijelo. Istina, volio bih da se vrate ona dobra stara vremena kada se cijenila dobra pjesma i dobra interpretacija. Danas su mnogima puna usta sevdalinke ali kada je treba pustiti u program radija i televizije onda se pušta na kašičice ko da je, nedaj mi Bože, otrov i treba je klonuti od naroda.
Iza sebe imaš veliki broj pjesama snimljenih za arhiv RTV BiH?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Da. Međutim, ponekad se stiče dojam da se neke pjesme samo arhiviraju. Nisu dostupne slušaocima, što nije dobro za bosanskohercegovačku pjesmu. Sevdalinka je blago kojeg ne treba da se stidimo i treba ga stalno činiti dostupnim javnosti. U protivnom blago će nam biti nešto što nebi trebalo zavređivati pažnju. Danas je dovoljno ući u bilo koji javni objekat i po pjesmama koje se puštaju u njima možete pomisliti da ste na nekom drugom prostoru a ne u Bosni i Hercegovini, kolijevci sevdaha. Ipak, mislim da naš narod zna cijeniti prave vrijednosti i da će vrijeme za pravu pjesmu uskoro doći. Nisam protiv komercijale. Međutim, neki tuđi ritmovi okupirali su naše prostore te ubijaju ljepotu naše pjesme bosanske.
Otkud Andrija u vodama sevdalinke?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - To je splet raznih životnih okolnosti. Rođen sam u jednom seocetu kod Pakraca u Hrvatskoj gdje je dominirala zabavna muzika. Međutim, ona me nije fascinirala kao narodna pjesma. Sjećam se da sam pjevušio te drage mi pjesme uz radioaparat... Ne mogu se sjetiti koliko sam tada imao godina, ali mogao sam se popeti na stablo šljive u dvorištu mojih roditelja... Uobičavao sam da uzmem lonac, koji mi je bio mikrofon i ozvučenje, i pjevao sam u lonac. Jednog dana, moja pokojna majka zateče me tako, na stablu šljive. U zanosu, nisam je primjetio, ali dobro sam upamtio njene batine koje sam dobio zbog svoje ljubavi prema pjesmi koja se zove sevdalinka. Naravno, moja majka nije me kaznila zbog sevdalinke, nego zbog ovčica koje su komšijama nanijele štetu.
Je li bilo teško doći do pravog mikrofona?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Boga mi jeste. Nije to bilo kao sada. Morao si proći audiciju. Tamo su bili oni koji su sve znali o muzici, sve slavna imena. U Sarajevo sam došao daleke 1966. godine i „pričekao“ četiri godine, da bih tek 1970. stao pred komisiju koju su činili: rahmetli Zaim Imamović, Ismet Alajbegović Šerbo, pokojni Jozo Penava, Jovica Petković, pa Beloš Jangić, ondašnji muzički producenti na Radiju. Bilo je to u studiju RTV Sarajevo, u nekadašnjoj ulici Danijela Ozme. Rahmetli Zaim je predložio šta ću zapjevati. Bila je to pjesma „Volio sam curu plavu“. Otpjevah jednu strofu. On me gleda ispod naočala, kao da ga sada vidim. Reče, da izađem i sačekam na hodniku. Minute su bile duge ko godine. Od 185 pjevača zajedno sa Hankom Paldum, Miroslavom Ilićem i još nekima dobio sam priliku da snimam za Arhv RTV BiH. Međutim, tek nakon dvije godine sa pjesmom „Sedamdeset i dva dana“ ušao sam u eter. Nisam trčao da po svaku cijenu snimam što govori da sam živio za pjesmu, a malo mislio na materijalnu korist. Ne žalim. Ponovo kad bih počinjao, bio bih isti.
Za tebe kažu da pjevaš „Zaimovski“?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Doista. To mi je čast. Rahmetli Zaim je bio i ostao moj idol. On nije krio da pjevam slično njemu, ali ovo slično meni je značilo puno. Od tog divnog čovjeka naučio sam da se sevdalinka ne viče već pjeva iz duše i srca. Po tome je ova pjesma jedinstvena i besmrtna.
Na omotu novog albuma napisali ste i nadimak „Solana“. Zašto?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Kada sam 1995.godine izašao iz Sarajeva i pojavio se na festivalu „Lukavac“ od svih đakonija koje sam poželio ponijeti kući bila je vreća obične soli. Mnogi su me zbog toga zadirkivali nazivajući me „Solana“ te mi je to postalo drugo ime, kaže Andrija Števanić.
Sevdalija Andrija Števanić, prije nekoliko dana, pod motom „Za sjećanje i dušu“, objavio je svoj 23 album „Ostaje prava ljubav“ sa pjesmama iz bogate riznice našeg izbvornog muzičkog stvaralaštva, ali i sa novim pjesmama pisanim u duhu naše tradicionalne pjesme sevdalinke. „Ostaje prva ljubav“, “Đul fatima“, „Soko mi leti visoko“, „So rumenih ruža za Zaima“, „Nekada sam sevdisao“, „Ne budi stare rane“, „Vratit ću se majko“, „Vrelo Mošćanice“..., samo su neke od njih.
Za Andriju kažu da je pravi nasljednjik rahmetli Zaima Imamovića. Njegova specifična i kvalitetna interpretacija tako je bliska ovom doajenu bosanskohercegovačke pjesme sevdalinke da ih je teško razlikovati.
- ANDRIJA ŠTEVANIĆ: Nisam od onih koji trče za komercijalom, kaže Andrija Števanić. Pjesmu volim svim srcem te joj otuda poklanjam svoju dušu i tijelo. Istina, volio bih da se vrate ona dobra stara vremena kada se cijenila dobra pjesma i dobra interpretacija. Danas su mnogima puna usta sevdalinke ali kada je treba pustiti u program radija i televizije onda se pušta na kašičice ko da je, nedaj mi Bože, otrov i treba je klonuti od naroda.
 |
Iza sebe imaš veliki broj pjesama snimljenih za arhiv RTV BiH?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Da. Međutim, ponekad se stiče dojam da se neke pjesme samo arhiviraju. Nisu dostupne slušaocima, što nije dobro za bosanskohercegovačku pjesmu. Sevdalinka je blago kojeg ne treba da se stidimo i treba ga stalno činiti dostupnim javnosti. U protivnom blago će nam biti nešto što nebi trebalo zavređivati pažnju. Danas je dovoljno ući u bilo koji javni objekat i po pjesmama koje se puštaju u njima možete pomisliti da ste na nekom drugom prostoru a ne u Bosni i Hercegovini, kolijevci sevdaha. Ipak, mislim da naš narod zna cijeniti prave vrijednosti i da će vrijeme za pravu pjesmu uskoro doći. Nisam protiv komercijale. Međutim, neki tuđi ritmovi okupirali su naše prostore te ubijaju ljepotu naše pjesme bosanske.
Otkud Andrija u vodama sevdalinke?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - To je splet raznih životnih okolnosti. Rođen sam u jednom seocetu kod Pakraca u Hrvatskoj gdje je dominirala zabavna muzika. Međutim, ona me nije fascinirala kao narodna pjesma. Sjećam se da sam pjevušio te drage mi pjesme uz radioaparat... Ne mogu se sjetiti koliko sam tada imao godina, ali mogao sam se popeti na stablo šljive u dvorištu mojih roditelja... Uobičavao sam da uzmem lonac, koji mi je bio mikrofon i ozvučenje, i pjevao sam u lonac. Jednog dana, moja pokojna majka zateče me tako, na stablu šljive. U zanosu, nisam je primjetio, ali dobro sam upamtio njene batine koje sam dobio zbog svoje ljubavi prema pjesmi koja se zove sevdalinka. Naravno, moja majka nije me kaznila zbog sevdalinke, nego zbog ovčica koje su komšijama nanijele štetu.
 Andrija Stevanić sa kolegama iz Udruženja "Bosni u amanet" |
Je li bilo teško doći do pravog mikrofona?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Boga mi jeste. Nije to bilo kao sada. Morao si proći audiciju. Tamo su bili oni koji su sve znali o muzici, sve slavna imena. U Sarajevo sam došao daleke 1966. godine i „pričekao“ četiri godine, da bih tek 1970. stao pred komisiju koju su činili: rahmetli Zaim Imamović, Ismet Alajbegović Šerbo, pokojni Jozo Penava, Jovica Petković, pa Beloš Jangić, ondašnji muzički producenti na Radiju. Bilo je to u studiju RTV Sarajevo, u nekadašnjoj ulici Danijela Ozme. Rahmetli Zaim je predložio šta ću zapjevati. Bila je to pjesma „Volio sam curu plavu“. Otpjevah jednu strofu. On me gleda ispod naočala, kao da ga sada vidim. Reče, da izađem i sačekam na hodniku. Minute su bile duge ko godine. Od 185 pjevača zajedno sa Hankom Paldum, Miroslavom Ilićem i još nekima dobio sam priliku da snimam za Arhv RTV BiH. Međutim, tek nakon dvije godine sa pjesmom „Sedamdeset i dva dana“ ušao sam u eter. Nisam trčao da po svaku cijenu snimam što govori da sam živio za pjesmu, a malo mislio na materijalnu korist. Ne žalim. Ponovo kad bih počinjao, bio bih isti.
Za tebe kažu da pjevaš „Zaimovski“?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Doista. To mi je čast. Rahmetli Zaim je bio i ostao moj idol. On nije krio da pjevam slično njemu, ali ovo slično meni je značilo puno. Od tog divnog čovjeka naučio sam da se sevdalinka ne viče već pjeva iz duše i srca. Po tome je ova pjesma jedinstvena i besmrtna.
Na omotu novog albuma napisali ste i nadimak „Solana“. Zašto?
ANDRIJA ŠTEVANIĆ: - Kada sam 1995.godine izašao iz Sarajeva i pojavio se na festivalu „Lukavac“ od svih đakonija koje sam poželio ponijeti kući bila je vreća obične soli. Mnogi su me zbog toga zadirkivali nazivajući me „Solana“ te mi je to postalo drugo ime, kaže Andrija Števanić.
