Napokon je dokazano da stećci predstavljaju jednu od najzanimljivijih i najznačajniji pojava u umjetnosti srednjovjekovne Bosne. A najčešći ukrasi stećaka su biljni motivi, što je razumljivo, jer je zelenilo od iskona bilo sastavni dio bosanskohercegovačkog ambijenta. Sve je puno vitica sa grozdovima, lišća, cvijeća, stabala itd. Veoma su česte predstave ljiljana, za koji se zna da je bio omiljeni cvijet naših srednjovjekovnih predaka. Iz ovoga se može zaključiti da se stećak i Bosna gledaju kao u ogledalu, oni su jedno u drugome:
Stećak u Bosni, a Bosna u stećku.

Čest i karakterističan motiv koji se može označiti kao tipičan bosanski, odnosno hercegovački, jeste polupodignuta ruka sa otvorenim dlanom. Stećci s ovakvim motivima najbrojniji su u dijelu Bosne oko Kalesije te u Hercegovini oko Stoca. Podignuta ruka ima isto značenje kod svih zajednica svijeta. To je univerzalni pozdrav koji se iskazuje dobronamjernost, mir i dobre želje prema drugima. Ovo se smatra o drevnom bosanskom pozdravu, kojima su naši preci iskazivali dobroćudnost prema svim dobronamjernim ljudima. Sve je to važilo i bilo dobro dok se u Bosni ne pojaviše okupatori svih vrsta i đilkoši (ubice) koji podižu ruku s tri prsta.


Zanimljiva je pojava polumjeseca i zvijezde na stećcima, i to stotine godina prije pojave Osmanlija i islama na ovim prostorima. Riječ je o astralnim – mističnim motivima koji su kod mnogih naroda imali vrijednost vjerskih simbola.

Zvijezda i polumjesec se na stećcima prikazuju na razne načine. Oni se javljaju u tolikoj mjeri da se u nauci dugo smatralo da su to elementi srednjovjekovnog bosanskog grba. To ipak nije tačno, jer se sasvim pouzdano zna da je bosanski grb sadržavao ljiljane, kakav je slučaj i sa zastavom. Raspoloživa građa pokazuje da su naši srednjovjekovni bogumilski preci upotrebljavali znak polumjeseca i zvijezde mnogo prije nego su ovamo došle Osmanlije. To je bio jedan od bitnih razloga što je islam bio veoma brzo i lahko prihvaćen od bogumila, koji su u svojoj dotadašnjoj vjeri imali brojne elemente koji su ih tokom burnih zbivanja koja su uslijedila padom Bosne pod Osmanlije opredijelili da listom prihvate islam kao svoju novu vjeru.

Kod bosanskohercegovačkih muslimana veoma je živa svijest da ispod stećaka leže njihovi preci, to jest bogumili. Evidentno je da se nestanak stećaka savršeno podudara s dolaskom Osmanlija na ove prostore kada je uslijedio proces islamizacije. To govori da su nestali zajedno s bogumilstvom i srednjovjekovnom bosanskom državom. Pouzdano se zna da su na islam uglavnom prelazili pripadnici bogumila. Taj proces se može lijepo pratiti upravo preko nadgrobnih spomenika. Već pripadnici prvog pokoljenja koji su primili islam, napuštaju dotadašnji oblik grobnog obilježavanja – stećke, i počinju upotrebljavati nišane. I samo pokopanje se obavlja na istom greblju – sin uz oca, unuk uz djeda, itd.


Osjećaj povezanosti sa stećcima izražava se i kroz vjerske manifestacije. Spomenut ćemo mevlude i kišne dove koji se održavaju na grebljima sa stećcima tokom ljetnih mjeseci za velikih suša, ali i drugim povodima.

Stećak je jedinstven i neponovljiv tip nadgrobnih spomenika koji su svojim oblikom i umjetničkim sadržajem skrenuli pažnju svjetske javnosti još prije četiri i po stoljeća.

A to nam potvrđije upis na listu svjetske baštine UNESCO-a 2016. godine.

Na problemu stećaka odbranjeno je nekoliko doktorata, održana su brojna znanstvena savjetovanja i skupovi, snimljeni dokumentarni filmovi, serije, itd. Ipak o njima nije još nikada rečeno sve. Oni su još uvijek enigma. Po općoj ocjeni oni su najzanimljivija pojava ukupnog srednjovjekovnog evropskog umjetničkog stvaralaštva.

Stećci su posebno impozantni zbog svojih dimenzija, toliko su vrijedni i zanimljivi zbog svojih neobičnih oblika, ukrasa i natpisa. Rašireni su kao pečurke po čitavoj Bosni i Hercegovini. Evidentirani su 2 612 lokaliteta s ukupno 58 547 primjeraka. Taj broj je, međutim, već davno zastario jer su nakon izvršenog evidentiranja od prije 50-tak godina pronađeni još brojni lokaliteti koji su istraživačima ostali nepoznati.

Kroz razdoblje od šest do sedam stoljeća, pa i više, koliko oni postoje, mnogi su nestali, znatan broj ih je uništila ljudska ruka i glupost upotrebljavajući ih za krečane i građevni materijal. Mnogi su iskrčeni polupani prilikom gradnje puteva, stambenih i drugih objekata, ili da bi se dobile čiste oranice i sjenokosi. Velikih broj ih je zbog težine utonuo u mehku zemlju bosansku. Uzimajući sve to u obzir, može se računati da ih ne nekoć bilo i preko dvije stotine hiljada, od čega je do danas preostao manji broj.

Naš narod u Bosni i Hercegovini ovu vrstu spomenika obično naziva stećcima, što je prihvatila i stručna literatura. Često se čuju i nazivi „mramorje“, „grčko greblje“, „kaursko greblje“ i slično. Naši srednjovjekovni preci Bošnjani, jednostavno su i nazivali „kami“ (kamen) ili „biljeg“, a nešto rjeđe „kuće“, „zlamenije“ itd.


Stećci za bosanski narod imaju ogromno značenje jer je na njima ispisana njegova povijest. S njima su povezane mnoge svjetovne i vjerske manifestacije, vjerovanja, običaji i dr. O njihovom postanku u narodu postoje razna predanja. U nekim sredinama pripovijeda se da pod njima leže svatovi (svatovsko greblje). Kaže se da su dvoji svatovi pošli po istu mladu, susreli se i poubijali. U nekim krajevima, osobito u srednjoj Bosni i nekim dijelovima Hercegovine, greblja sa stećcima se pripisuju Grcima koji su, tobož, nekad živjeli na ovim prostorima. U selima srednje Bosne čuje se priča da su nekoć ovdje bili divovi kojima su stećci služili da se igraju „kamena s ramena“. Kod muslimanskog dijela stanovništva greblja sa stećcima se ponekad nazivaju kaurskim grebljima, jer u njima leže davnašnji kauri (nemuslimani), što je i činjenica.

Na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine rašireno je vjerovanje o neobičnoj moći stećaka. Najčešće im se pripisuje ljekovitost. Vjeruje se da takva osoba s određenog stećka nastruže prašine koju treba popiti. Oni koji imaju bolesne oči takav prah stavljaju na obloge kojima povezuju oči. Najraširenije vjerovanje je da stećci pospješuju plodnost stoke. Treba je u određeno doba godine potjerati tri puta oko takvog greblja, ili nekog određenog stećka. Domaćin to čini u uvjerenju da će mu blago tokom godine imati dobar priplod i da će biti zdravo.

Postoji vjerovanje da će udariti grom ili da će se pojaviti tuča koja će počiniti veliku štetu ako se dira ili uništava ovo kamenje. To, kao i opće poštovanje starinskih grebalja, spasilo je mnoge stećke od propasti. Na koncu, spomenimo dosta rašireno vjerovanje da se pod nekim od ovih kamenova krije zakopano blago.

To je razlog da su mnogi stećci pomjereni, ispod kojih se tražilo „zakopano blago“. Ima još puno raznih vjerovanja koja se vežu za ovu vrstu spomenika, što govori da su oni na čitavom bosanskohercegovačkom prostoru već davno postali sastavni dio narodnog folklora.

Bosna je Bogom data za greblja sa stećcima, ona su po pravilu smještena na pažljivo odabranim mjestima. To su najčešće blage uzvisine, obale rijeka i potoka, blizina izvora, puteva i slično. Osobito je bilo važno da s takvog mjesta puca širok vidik na zavičaj umrlog. Općenito, stećak je morao biti na takvom mjestu koji će izdaleka pasti u oči prolaznika, kraj kojeg će zastati, odmoriti se u hladu, ako je tu izvor, napiti se vode, a onda usput pročitati na njemu natpis, prisjetiti se onoga na koga se to odnosi i odati mu dužnu poštu. Željelo se da se i na taj način uspostavi trajna veza između živih i mrtvih, između Bosne i stećaka.


Greblja sa stećcima nalazimo i na potpuno pustim mjestima, čak u brdsko – planinskim i šumskim bespućima ili proplancima, koja su danas daleko od svakog naselja, zavičaja. U tim predjelima danas se ne može ni zamisliti stalan život. Grobovi ipak govore da su se i na tim terenima nekoć nalazila naselja koja su vremenom iščezla. O tome govore temelji kuća. Treba računati i na izmjenjene klimatske uvjete kao i na promjenu načina privređivanja, kada je umjesto stočarstva stekla veći značaj zemljoradnja. Svjedočanstvo tih nekadašnjih naselja po planinama i bespućima su danas osamljena greblja koja su stajala pored naselja. Ona su nestala, a greblja su ostala do danas.

Stećke često nalazimo i na mjestima gdje je već od ranije postojalo neko greblje. Ima slučajeva da se na jednom te istom mjestu nalaze grobovi iz nekoliko epoha, pa tako iz prethistorije (ilirski), antike (rimski), srednjeg vijeka (bogumilski stećci), osmanskog razdoblja (nišani) i iz suvremenog doba. Riječ je o kultu i tradiciji greblja, ali i o kulturno – etničkom kontinuitetu života jednog te istog naroda na ovim prostorima. Preko tih ostataka može se pratiti ukupna povijest bosanskog naroda kroz razdoblje od nekoliko hiljada godina.

U Bosni se stećkom naziva svaki veliki nadgrobni kamen koji leži na starom grbu. Ima ih raznih oblika, veličina i položaja. Najveći broj čine ploče a onda dolaze oni u obliku sanduka, dok je najmanje sljemenjaka (visoki sanduci sa dvoslivnim krovom). Osobitu vrijednost stećka predstavljaju ukrasi. To je često njihov osnovni kvalitet, kako zbog sadržaja motiva tako i zbog tehnike izrade. Obično su rađeni u plitkom reljefu, ali s intenzivnom plastičnom impresijom. Pojedini stećci svojim oblikom i ukrasom dočaravaju kuću, i to tako što je gornji dio izrađen u obliku krova od šindre / dasaka.

Bosanski stećci plijene pažnju i znatiželju ne samo svojim ukrasima i oblicima, nego i veličinom. Jedan stećak iz Vladevine kod Rogatice teži 25 tona, dok stećak iz Pavlovca kod Sarajeva ima zapreminu 11, 40 metra kubna, a težak čak 31 tonu i 920 kg. Oni koji su izrađivali stećke takvih razmjera sigurno su dobro poznavali i zakone fizike i načina njihovog prevlačenja od kamenoloma do groblja. Upotrebljavana su jedinstvena oruđa i metode, ali veoma djelotvorne.

Dok sam pisao ovaj članak koristio sam podatke iz knjige: „Korijeni Bosne i bosanstva“ izdate 1995. godine u Sarajevu, a koju je napisao prof. em. dr. Enver Imamović, eminentan naučnik i historičara koji je uložio puno truda, rada i znanja na istraživanju bosanskohercegovačke historije, a posebno stećaka, simbola Bosne i Hercegovine.