Ovih dana je putem svih medija objavljena vijest da je Bošnjak ponudio svoj bubreg da bude transplatiran Srbinu, košarkašu, reprezentativcu države Srbije, ako mu bude potreban tokom saniranja povrede nastale prilikom sportskog natjecanja. Zaista to je veoma veliki ljudski čin. Pokloniti tako bitan dio svoga tijela čovjeku koga ne znaš, koji, još uz to, nije tvoje nacionalnosti i tako mu vratiti ono što je najvažnije svakome od nas, zdravlje, je grandiozan ljudski čin. Humanost kojoj je teško naći ravne! Ali... Odmah sam se zapitao da li će ikada biti objavljena ovakva vijest sa obrnutim ulogama. Da je Srbin donirao bubreg Bošnjaku!?

Zaista je bezbroj primjera bošnjačke plemenitosti, uprkos groznim zločinima i genocidu počinjenom nad njim tokom agresije. Istina je da Bošnjacima vjera islam nameće dobročinstvo i takmičenje u činjenju dobrih dijela kao imperativ. Iz tog razloga je jedan Bošnjak na vlastitoj zemlji podigao porušenu crkvu i doveo je u stanje funkcionalnosti. Ogroman je broj kuća povratnika druge nacionalnosti koje su Bošnjaci dobrovoljno obnovili i izgradili vlastitim radom i ličnim sredstvima. I tako dalje i tako redom. Nije to bilo lahko činiti dok su u isto vrijeme povratnike u manjem entitetu tukli i ubijali. Nažalost eha toj velikodušnosti do današnjeg dana nema. Zlo je svakodnevni odgovor na dobronamjerno pruženu ruku žrtve katilu. O kajanju nema ni govora. A, zna se da je onaj ko poriče genocid, spreman da ga ponovi!

Pa kad je već tako, stani Bošnjače. Gdje srljaš? Što se ponižavaš? Zar ti nije jasno da se tvoja dobronamjernost tumači kao kukavičluk, a tvoja plemenitost kao glupost. Ti živiš u vremenu u kojem autoritet imaju samo jaki. Zar se nisi u to uvjerio tokom agresije. Tek kada si krenuo uzvraćati udarce, počeli su te uvažavati.

Uz dužno poštovanje prve povratničke žrtve, djevojke Melihe Durić, ubijene hitcem u glavu, kroz zatvoren prozor u svojoj kući, ne mogu da shvatim promišljanje njenog oca koji, ovih dana, reče da bi volio popiti kafu i piće sa ubicom svoga djeteta i pitati ga zašto je to učinio! Isto je tako govorio otac snajperom ubijene djevojčice, 1992. godine, na samom početku agresije, pred tv kamerama u Sarajevu, noseći njeno mrtvo tijelo u naručju! On je, doduše, rekao da bi sa krvolokom popio kafu i postavio mu isto pitanje. Nije pominjao piće. Znači da se za trideset i jednu godinu ništa nije promijenilo u promišljanju Bošnjaka!? Za trideset i jednu godinu nije do našeg razuma doprla kur'anska rečenica u kojoj nas Tvorac svih svjetova napominje na činjenicu da mi njih volimo, a oni nas mrze! Tako smo determinisani.

Haram je nakon svega što smo proživili samoponižavati sebe i svoj narod, jer onaj ko ne cijeni sebe, neće biti uvažavan ni od drugih. Svojom snishodljivošću, kroz vrijeme, kao magnet privlačimo zlo. Vukovi u stadu uvijek prvo napada najslabiju žrtvu. Niko nema na ovim prostorima veće pravo, nakon svega, na dostojanstvo i ponos od Bošnjaka! Stoječki smo podnijeli zlo koje bi malo koji narod istrpio. Nismo se svetili ni nakon planetarnog zla koji nam je skoro cijeli svijet nanio. Bili smo i ostali na istini koja je naše najjače oružje.

Bošnjačka servilnost i poniznost, u bilo kojem segmentu života, zaista je, u današnjici posebno, odvratna i degutantna, ali i veoma opasna!