Ne tako davno u OHAJU između 1. i 20. novembra 1995. godine uzgajana je sadnica „specijalnog drveta“ koji će 21. novembra 1995. godine uz odobrenje svjetskih i domaćih zvaničnika biti posađena kao Dejton – drvo mira u Bosni i Hercegovini.

Dejton – drvo mira raste preko dvije i po decenije i kao višegodišnja biljka ima svoj korijen, deblo i grane koje čine krošnju. Dejton – drvo mira, ima visoku i široku krošnju koju čine jedanaest krhkih grana. Svaka od tih krhkih grana ima svoje nazive – Anekse:

Aneks 1 – A - Vojni aspekti mirovnog sporazuma.
Aneks 1 – B - Regionalna stabilizacija.
Aneks 2 - Dodatni sporazum o ljudskim pravima.
Aneks 3 - Izbori.
Aneks 4 - Ustav.
Aneks 5 - Arbitraža.
Aneks 6 - Ljudska prava.
Aneks 7 - Izbjeglice i raseljena lica.
Aneks 8 - Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika.
Aneks 9 - Javne korporacije Bosne i Hercegovine.
Aneks 10 -. Civilna implementacija.
Aneks 11 - Međunarodne policijske snage.

Dejton – drvo mira umjesto da brže raste i da se vine u visine kao bosanski jablan, ono sve više vehne i lišće mu opada i kada nije vrijeme za to. Puno je grana bez i jednog lista. A kako i ne bi kada se po Dejtonu – drvetu mira Srbi i Hrvati iz Bosne i Hercegovine i okruženja (Srbije i Hrvatske) k'o majmuni veru po njemu, lome mu grane i tako ga sakate. Ima i onih Srba i Hrvata koji sjede na tim granama sa sjekirama u rukama i sjeku grane na kojima sjede.

Dejton – drvo mira je posebno drvo, koje gubi lišće, a nije dalo ni jedan, jedini plod, pa makar jedan žir, da mu se vjeverica obraduje. Samo jednim letimičnim pogledom po Dejtonu – drvetu mira može da se uoči da je njegova najbitnija, ali i „najtanja grana“ Aneks – 7 koja je odavno uvehla.
Briga o toj grani bi trebala biti briga o proganima na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Umjesto da lista i zaštiti prava proganika – Bošnjaka da se napokon svi vrate u svoje i na svoje širom Bosne i Hercegovine, Aneks 7 je od svih odgovornih zapostavljen Svaka od grana nabrojanih Aneksa su pokriveni instrumentima onoliko koliko je svjetska zajednica zainteresovana za njihovo listanje i da daju neke plodove, pa makar i gorki bili i na taj način da zaštite grane svakog – Aneksa.

Tako za neke grane – Anekse, eksplicite, opformljeni su instrumenti koji direktno na terenu stoje iza njihove realizacije, i garancija su da će „strane“ biti prinuđene da ispoštuju te dijelove ugovora, bez obzira na njihovu volju. Što više „strana“ manje poštovanja svakog od tih nabrojanih – Aneksa. I zbog tih „strana“ nastali su: IFOR, IPTE, PIK, OHR itd., snage zadužene da prisile „strane“ da ispoštuju one dijelove ugovora za koje je zajednica, ili neki njeni dijelovi, vidno zainteresovana.

Možda u procesu provođenja i rasta Dejtona – drveta mira postoje mnoge „zainteresovane“ strane, sa svih strana svijeta, ali i iz okruženja, svima je poznato koje su, pak, „strane“ nezainteresovane za neke od grana Aneksa, a pogotovo za granu Aneksa 7. Bilo kako bilo, svaka je strana u ovom procesu našla nešto za što je zainteresovana i što „gura“, ili „koči“ kao i nešto za što nije zainteresovana i što nastoji opstruirati. Međutim, u ukupnom procesu postoji jedna „strana“ koja je izuzetno zainteresovana za Aneks 7. Aneks iza kojeg ne stoji nikakav instrumentarij i čije provođenje ne garantuju nikakve „međunarodne snage“, gore nabrojane, a koji se nisu pomakle s mjesta.

Proganici – Bošnjaci najnemoćnija strana u ovom ukupnom procesu, a zapao ih je najteži teret, grane odavno uvehle grane Aneksa 7 „dejtonskog drveta mira“. Oni, koji ostaše bez kuća, bez moći, bez podrške posebnih snaga, a trebali bi da skrše otpor secesionista, branilaca, „enskluzivnih“ teritorija, pobornika (č)etničkih i ustaških seperacija, u uslovima svjetskog priznavanja faktičkog stanja i njegovog betoniranja, uz pomoć međunarodnih snaga, „zaduženih“ da pomognu očuvanju faktičkog stanja i održe na pozicijama separiste, dajući im podršku, a diskreditirajući i tako nemoćne proganike – Bošnjake da ostvare svoje glasno promovirano pravo na povratak i povrat imovine širom Bosne i Hercegovine, a posebno na (č)etničkoj teritoriji „rs“.

Poznato je kada je većina ljudi, nakon sađenja Dejtona – drveta mira s granom Aneksa 7, to je karakteristično bilo za protjerane Bošnjake, ljubitelje života, pa i života drveća, da masovno izraze želju ili pokušaj da se vrate, na svoje i u svoje avlije u selima ili ulice u gradovima. Nažalost, prvo su trebali da prođu „nježni tretman“ lokalnih vlasti, a potom da se vrate na polaznu tačku, jer trebaju podnijeti pismeni zahtjev i, naravno, dokaz da je to gdje oni hoće da se vrate njihovo. Sva ona prohujala stoljeća kao dokazi njihovog bitisanja spaljena su u agresiji na njih i njihovu domovinu – Bosnu i Hercegovinu.

Pa ako je nekome umro ili ubijen babo, a nije regulisao ostavinski postupak, taj ne može da se vrati jer nije 1/1 vlasnik, i ko mu je kriv što je pustio babu da umre ili da ga agresori – četnici ili ustaše ubiju prije nego je dokazao, da je imao, i da je ovaj imao kuću i okućnicu, a da nije živio na grani ili negdje vani.

A kada sve to progani – Bošnjaci „izdrže“ i “ispoštuju“ tek onda dolazi ono glavno, treba poljubiti „svetu srpsku zemlju – „rs“, ili hrvatsku – „hb“. I jedna i druga su natopljen znojem i njihovom krvlju, zavisno gdje su bili, u fabrici ili logoru za likvidaciju. Ovdje treba napisati ono njihovo tipično pitanje: Gdje su Bošnjaci pošli, gdje su došli, i da bi se pokloniti zastavi koju su im ovi odmah podigli iznad glava, bile su one dvije poznate zastave sa oscilima – 4C (s) i ona šarena - ustaška šahovnica, a i česti četnički pozdravi podizanjem tri prsta.

A da ne bi bilo zabune, i puzeći su morali ići na „svetu srpsko – hrvatsku zemlju“ i zahvaliti se što su im sve porušili, popalili i opljačkali, što su im pobili pola ili svu porodicu, jer kako bi ih, inače, sada tolike izdržavali, te biti lojalni „srpskoj ili hrvatskoj državi“. U svojoj pocijepanoj Bosni i Hercegovin i na svom imanju, u protivnom mogu navući na sebe gnjev svjetske zajednice, jer sakati Dejton – drvo mira i ne poštuju faktičko stanje, to jest, iritiraju i provociraju lokalne ustaško – četničke vlasti i lokalno stanovništvo, koje tu živi spokojno i mirno u „miru božijem“, a po milosti „ svjetskih sila“.

Kada se sve ovo sabere, oduzme, podijeli, pomnoži progani Bošnjaci su matematička nepoznanica, pa da bi ostvarili svoje prirodno pravo da se vrate svojim kućama, moraju ponovo sami na svoju volju i na svoj rizik kao i u agresiji, ulažući svoj ponos i život da peru obraz svjetske zajednice. Ako separratisti iz „rs“ i „hb“ procjene da svetska zajednica nije ozbiljna, ili im to dojave oni će sigurno anulirati odredbe Aneksa 7 i spriječiti povratak ljudi. Bez povratka, i prava na povratak, nema Dejtona – drveta mira, i njegova grana Aneks 7 će da se osuši. Ako se ova grana Aneks 7 osakati, ili ošteti, ili ne daj Bože posječe i ostrani sa Dejtona – drveta mira, onda Bosna i Hercegovina nema suvereniteta nad tim zločinačkim leglima i zaokruženim separatističkim prostorima niknut će ustaško – četnička šuma, iz koje će kao i do sada izlaziti agresori i napadati i Bosnu i Hercegovinu, ali i Bošnjake u njoj.

Od sađenja Dejtona – drveta mira, pa do danas bilo je sve više redovnih nemira i ugrožavanja propraćenim ubistvima povratnika - Bošnjaka na teritoriji (č)etničke „rs“, nešto manje na teritoriji „hb“. Poznata su imena i prezimena i mjesta 13 ubijenih povratnika - Bošnjaka, 22, su teško ranjena, 1.020 su bili fizički napadnuti, preko 3.500 povratnika – Bošnjaka. Oni su pretrpjeli napade i uvrede samo zato što su Bošnjaci. Ovo su brojke koje su stigle u javnost, ali ima i onih o kojima se malo ili nikako zna. Čudno je da o ovome svi šute u Bosni i Hercegovini, a pogotovo oni koji štite izvršioce ovih gnusnih (ne)djela u „rs“. Čudno je i žalosno da ni jedno ubistvo nije riješeno, napadi nisu rasvijetljeni, a što je najtužnije da je sve ovo bilo i ostalo bez sudskog – epiloga. Čudno je da i policija u „rs“, u tome učestvoje kao i onih 90 – tih.

I ovo je jedna od ljudskih nepravdi da se Bošnjaci nemaju kome obratiti, a po Aneksu 7, prepušteni su sami sebi. Oni na granu Aneksa 7 ne mogu više ni štrik za sušenje krvavog veša zavezati, grana bi se od tereta slomila jer se odavno osušila, pa je krhka i lomljiva. A da se Bošnjaci sami organizuju i tu granu zanemare i ne brinu se o njoj, na to im ne daju pravo. Od te namjere svi ih odvraćaju, a najviše političari iz Sarajeva i Banjaluke, koji bi ih trebali da zaštite, a ne da ih ne zaštićene ostave, ili oni drugi da ih ne privode, prebijaju, maltretiraju. Politika, ali i policija u „rs“ na prijave šute, ali kada vrijeđaju i ispituju povratnike -Bošnjake onda su glasni, deru se , silom pokušavaju iznuditi one odgovore koji oni žele čuti, a te događaje proglase kao „navodnim“.

I dok grana Aneks 7 „Dejtonskog – drveta mira“ vehne i sahne, u „rs“ učesnici agresije i genocida nad Bošnjacima iz 90 - tih otvaraju privatne i (č)etničke škole – „Bodybuildinga“ za svoje mlade četnike kako bi naučili i znali kako i gdje treba udarati Bošnjake, kao što su to radili njihovi: djedovi, tate, ujaci, strike, rođaci i prijatelji kroz prošla stoljećima, i na taj način zastrašivali, protjerivati, ubijali Bošnjake i nesrbe iz (č)etničkog „rs“ entiteta.

Dok se stari četnici (veterani agresije) i njihov podmladak – bildaju, ne da oblikuju tijela i mišiće, nego da napune prazne mozgove mržnjom prema Bošnjacima. Mržnja je hrana njihovim rukama, šakama, nogama da budu jaki u nanošenju povreda, uvreda, ubistva povratnicima - Bošnjacima. Ovo nam (po)kazuje da u (č)etničkom „rs“ postoji isplanirana podjela posla između veterana i podmladka. Stari četnici, a i njihovi mladi četnici se bildaju i svoju silu ispoljavaju na povratnicima - Bošnjacima. Termin povratnik – Bošnjak nije najbolji i najprigladniji termin. Jer, kako može povratnik – Bošnjak biti to, a zna se njegova stoljetna loza isprepletala na tim prostorima i mjestima, da li u selima, ili u gradovima?

Interesantno je kod srbo – četnika, dušmana Bošnjaka, da oni koje ekstremisti glasaju, to jest da ih politički zastupaju, kako iz pozicije tako i iz opozicije su malo „moderniji“ u odnosu na svoje glasače. oni se ne bildaju, da imaju jake ruke, šake, noge, oni bildaju svoje pogane jezike, pa bilo gdje da se pojave isplaze te bildane, pogane jezike kako bi napadali Bošnjake u Bosni i Hercegovini, a posebno one u „rs“. Oni negiraju postojanje Bosne i Hercegovine, oni negiraju Bošnjake kao narod, njihov jezik – bosanski, njihovu historiju, postojanje, stradanje, pa i genocid. Oni ne samo da jezik – bosanski negiraju, oni ga u (č)etničkoj „rs“ i zabranju, a umjesto bosanski nude „bošnjački“. Za Bosnu i Hercegovinu kažu da je i njihova ali samo onda kada su isfrustrirani ili su u revoltu kada im Bošnjaci kažu da su narod, a ne vjerska skupina, da im je cijela Bosna i Hercegovina domovina i da im je jezik bosanski, a ne „bošnjački“ koji žele da im nametnu, kao nekada kada su im „narodnost“ i jezik nametali. Kažu da je eto i njihova Bosna i Hercegovina, ali nipošto ne žele biti bosanski Srbi. Najčešće za Bosnu i Hercegovinu i neke njene bitne institucije nazivaju – takozvane, a to znači da one ne postoje, jer nisu – srpske. Pa shvatite da nikada i neće biti samo srpske!

I dok se stari i mladi četnici bildaju njihovi političari po gradovima u „rs“ postavljaju „Bilborde“, a u tim gradovima prije agresije i (č)etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima koji su bili većinsko stanovništvo. Zanimljivo je da na ove postavljene „Bilborde“ u „rs“ se gleda sa više različitih srpskih dijoptrija. Četnik Nenad Nešić vide šumare, na njima, drugi vide vojnike, treći policajce, četvrti ne vide ništa. Ovaj mladi četnik Nenad je ministar sigurnosti u Bosni i Hercegovini i on tvrdio da su to šumari, a nakon umivanja i skidanja krmelja sa očiju je vidio ljude u uniformama, a onda rekao da su unifirme i ljudi u njima srpska dika.

On laže, kada kaže, kako nema Srba u Federaciji Bosne i Hercegovine, a onda širi lažne priče kako su „pojedini napadi na Bošnjake u „rs“ inscenirani i da je mnogo više napada na Srbe u Federaciji Bosne i Hercegovine“. Pa ko je taj što inscenira napade u „rs“ (možda se Bošnjaci sami ubijaju), i kako Srbe napasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ako ih tamo nema?

Uniforma je najdraži odjevni predmet za srbo – četnike. Svi su čuli za četnika Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine „rs“. Njega su proglasili četnikom - manekenom. On je u toj četničkoj uniformi i puškom u rukama čistio Kotor Varoš od Bošnjaka, a onda je bio i šofer „crvenog kombija“ sa kojim je hapsio i odvodio nesrbe iz Banjaluke u nepoznato.

Poznato je kod Srba, kada se rodi muško dijete pod jastuk mu stavljaju kamu, onda kuburu, a pošto idu s vremenum stavljaju im pištolje. Sjetimo se onih fraza kako je JNA četvrta vojna sila u Evropi. Ovdje se nije samo na JNA mislilo nego i na nelegalno naoružane Srbe na cijeloj teritoriji bivše YU.

Sjetimo se nedavne akcije u Srbiji i kao fol vraćanja nelegalnog oružja. Imati tu količinu oružja i podršku JNA, čitaj četničke vojske, nije bio problem napasti bilo koju državu i njen goloruki narod. Da su to isto oružje imali Bošnjaci u Bosni i Hercegovini ne bi se dogodila agresija na njihovu domovinu i genocid nad njima.

Ako hoćeš Srbina učiniti sretnim daj mu uniformu sa opasačom i uprtačima, futrolom za pištolj. pa bila to i šumarska, policijska, ili četnička uniforma on je lud od sreće. Kada to imaju na sve su spremni, pa i u novu agresiju na nesrbe krenuti. Ovih današnji „moderni četnici“ ne nose četničke uniforme, vrućine su, ali nose četničke transparente, zastave i četničke ideje. Ali su puno zbunjeni, jer ne znaju šta je entitesko razdvajanje u Bosni i Hercegovini, da li je to: crta, linija ili granica koju Dejton – drvo mira pokri sa svojim hladom, ili je to Dodikova „crvena linija“ koju on u srpsko – četničke prazne glavae ucrta?

Za njih su entitetske linije u Bosni i Hercegovini vruće granica, na njihovim transparentima piše: „granica postoji“, a gle hladna im Drina nije međudržavna - srpska granica. Da im poručimo, da između entiteta nema granica, ali ima i bit će između susjednih država, a entiteti nisu države. Entitet „rs“ je samo riječ koja nema ni nekog posebnog značenja i značaja.

Dejton – drvo mira nije posađeno zbog hladovine, ili majmunisanja po njemu, ili sječa njegovih grana, nego da se čuva da ne usahne, jer ako usahne ili ga neki od šumara iz „rs“ posjeku , onda nema više ni linija, ni crta, a kamo li neke Dodikove srpsko - četničke države s granicom između dva entiteta, a ne na Drini, tada nema ni entiteta, ali će biti Bosne i Hercegovine koja će da prkosi dušmanima.