Teroristički napad u Banjskoj koji je izvršen od strane trideset nauružanih Srba predvođenih Milanom Radoičićem, jednim od lidera kosovskih Srba, od kojeg se zvanično nije ogradio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u velikoj mjeri je promijenio političke odnose na području Zapadnog Balkana.

U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo priliku svjedočiti različitim događajima koji su direktno išli u prilog Srbiji i srpskoj strani na Kosovu, što potvrđuje i jedan vid sankcija izrečenih Kosovu od strane međunarodne zajednice. Činilo se kako iz pat pozicije, Srbija preuzima vodeću ulogu u kontekstu pregovora na relaciji Priština – Beograd. Kritike međunarodnih aktera prema premijeru Republike Kosovo Albinu Kurtiju, u velikoj mjeri su povećale rejting Aleksandra Vučića, te se činilo kako je samo pitanje dana kada će albanska strana na Kosovu biti primorana da podrži osnivanje Zajednice srpskih opština (ZSO), koja se nameće kao glavna prepreka na putu ka normalizaciji odnosa, ako se posmatra iz perspektive Beograda.

Terorističkim napadom srpskih pobunjenika u kojem je ubijen kosovski policajac Afrim Bunjaku, dok je drugi ranjen, srpska pregovaračka pozicija u kontekstu Kosova u velikoj mjeri je promijenjena, posebno nakon skandaloznog proglašenja Dana žalosti za ubijene teroriste od strane države Srbije. Umjesto da osudi teroristički čin Aleksandar Vučić je optužio premijera Kosova Albina Kurtija za dešavanja u Banjskoj, čime je pokušao umanjiti odgovornost za pomenuta dešavanja.

Iako zvanične vlasti u Srbiji negiraju umješanost u događaje na Kosovu, jasno je da grupa od trideset ljudi nije mogla samostalno finansirati i dopremiti ogromne količine teškog naoružanja čija se vrijednost procjenjuje na nekoliko miliona eura. Pronađeno oružje moglo je opremiti još nekoliko desetina vojnika, što ukazuje da glavni cilj provedenog napada nije bio onakav kako je u konačnici skončao. Brzom akcijom kosovskih snaga, nekoliko terorista je neutralizirano i uhapšeno, dok je veći dio uspio pobjeći prema Srbiji. Radoičić se čak javljao iz Srbije i komentirao događaje, dok je nekoliko povrijeđenih u razmjeni vatre u vozilima bez registarskih oznaka dovezeno u Novi Pazar, kako bi liječenje nastavili u bolnici koja se nalazi u ovom gradu.

Sve ovo ukazuje da se akcija u Banjskoj nije mogla realizirati, a da o njoj nisu bile obavještene sigurnosne strukture Republike Srbije. Teško je precizirati šta je ustvari bio krajnji cilj ovog neuspjelog terorističkog akta, međutim veoma lahko se može spoznati kako se nastojalo da se uz pomoć oružane sile na određenoj teritoriji pobuni srpsko stanovništvo, te eventualno ovlada određenim institucijama, što bi uz podršku zvanične Srbije, natjeralo albansku stranu i međunarodne zvaničnike da krenu u formiranje Zajednice srpskih opština u rekordnom roku.


Iz prvog obraćanja Aleksandra Vučića nakon događaja u Banjskoj, jasno je zaključiti kako je za njega ovakav razvoj događaja bio očekivan, jer smatra da su se Srbi pobunili protiv Kurtijevog režima. Njegovo obraćanje potvrđuje kako se ovakva akcija nije mogla dogoditi bez određenog koordiniranja sa političkim vrhom Republike Srbije.

Prvi sastanak koji je Vučić upriličio nakon terorističkog napada na Kosovu bio je sa ambasadorom Rusije u Beogradu, što ukazuje kako vjerovatno Srbija nije bila usamljena u ovim aktivnostima, na što je ukazao i Albin Kurti u svojim medijskim nastupima prethodnih dana. Međunarodna zajednica ima sve adute da sankcioniše Srbiju, te da izvrši pritisak na Aleksandra Vučića, kojem je u prethodnom periodu u više navrata izlazila u susret. Trebamo očekivati reakciju međunarodnih zvaničnika, koji ne smiju mirno posmatrati posljednje događaje. Jasno je kako je osvajanje teritorije na sjeveru Kosova vojnim putem ostalo bezuspješno, te da će Srbija morati kroz dijalog pokušati doći do svojih ciljeva, a dijalog između dvije strane nakon Banjske, izgleda izuzetno daleko.

Konstelacija odnosa je bitno promijenjena u kontekstu Albina Kurtija, od nekoga koga su optuživali za opstrukcije podjednako iz Srbije, međunarodne zajednice, pa i od strane opozicije na Kosovu, Kurti je ojačao svoju poziciju, te izašao kao potpuni pobjednik u novonastaloj situaciji. Njegova istrajnost da uprkos velikim pritiscima ipak spriječi formiranje neke nove „republike srpske“ na Zapadnom Balkanu, pokazuje se kao ispravan politički put. Srpska strana, kako ona na sjeveru Kosova, tako i iz Beograda nije uspjela u svojoj nakani da munjevitom akcijom, koja je trebala djelovati kao plod narodnog bunta, a ne koordinacije, dođe do zauzimanja određene teritorije na sjeveru Republike Kosovo.

Pregovaračka pozicija Srbije i srpskog naroda će biti u narednim mjesecima znatno otežana, zbog čega su sami isključivi krivci. Zapadne zemlje nemaju više izgovora za izlaženje u susret srpskim interesima. Ipak, u međunarodnim odnosima je sve moguće, te tako ne treba čuditi ako se u narednom periodu zanemare terorističke aktivnosti koje su mogle dovesti do sukoba širih razmjera.

Srbija ne odustaje od politike koju je vodila tokom devedesetih godina prošlog stoljeća i to se jasno mora istaći. Također, političko vodstvo bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska slijedi politiku Beograda i čini sve kako bi destabilizirala prilike na Zapadnom Balkanu, što je odavno svima jasno, osim izgleda ključnim donosiocima odluka unutar međunarodne zajednice.

Ukoliko međunarodna zajednica želi dobro Zapadnom Balkanu, promptno mora poduzeti akcije protiv Srbije, koja mora odustati od velikosrpskih ideja, koje se ne mogu sprovesti bez novog rata na ovim prostorima.

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa međunarodnih politika i dijaspornih zajednica
(Anadolija)