Običaj je da neki književnici svojem opakom djelu nadjenu milozvučno ime, koje je inače u potpunoj diskrapanciji sa njegovom groznom sadržinom – Gorski vijenac, Stojanka majka Knežopoljka, Na Drini ćuprija… Time bi radi zavarali javnost i pokušali izbjeći osudu zbog svog nepočinstva. Primjerice, sintagma gorski vijenac zvuči baš primamljivo: gore i vijenci su pojmovi koji nas asociraju na lijepu prirodu i ljudsku vještinu pletenja vijenaca kao ukrasnih predmeta. Nažalost, u Gorskom vijencu nema ničeg sličnog navedenom – tamo nalazimo nehumanost i slavljenje uništenja neke ljudske zajednice iz ideoloških poriva. Pitamo se – čega je vijenac Gorski vijenac? Vijenac psovki, uvreda, zlobnih nakana, mizoginije, hvaljenih zločina, šovinizma, vjerske netrpeljivosti, huškanja na genocid... neviđeno i nezapamćeno u svjetskoj književnosti.

To djelo ima svoje jedno i jedino pravo ime: Istraga poturica.
Ili drugi primjer: Skender Kulenović, Stojanka majka Knežopoljka. I ova naslovna sintagma zvuči također primamljivo. Majka. Na tu imenicu nas smjesta preplavi osjećaj poštovanja i nježnosti prema sopstvenoj materi, i svim majkama uopšte. Nagonski očekujemo odu plemenitoj ženi, majci, kakvu nosimo u duši. Međutim, kad pročitamo tu besmislenu Skenderovu poemu o pobjesneloj Stojanki, koja zbog gubitaka sinova u borbi iz bezobzirne osvete priziva genocid nad nesrbima Bosne i Hercegovine, shvatamo da je Skender daleko od umjetnosti stvorio osvetničku pjesmu, koja ne bi smjela biti štampana niti publikovana. Osveta je prije svega krivično djelo.

Umjesto lažnog, poema Stojanka majka Knežopoljka bi morala nositi jednostavan i prikladan naslov: Osveta.

I treći primjer: Ivo Andrić, Na Drini ćuprija.

Šta reći – birane riječi Drina i ćuprija bude u nama pozitivne misli i same po sebi nemaju nikakve veze s tim što ih je Ivo zloupotrijebio. Taj vješti manipulator je njima pokrio sav svoj ogromni antagonizam do islama, kojim je krcat roman slavnog imena. Inače je to onaj isti antagonizam, koji gaji kulturna Evropa, i koji je temelj na kojem ona gradi svoje nagrade antiislamskim piscima. Sve do one najveće – Nobelove.

Andrić jeste prorok zločinačke agresije na BiH, ali prije svega najefikasniji sijač mržnje prema Turcima (putem školske lektire). Navodimo kao primjer te perfidne igre odlomak iz romana Na Drini ćuprija, u kojem on kao vješt manipulant zlokobna proročanstva ne izriče u prvom licu, kao sveznajući pripovjedač, već kao upravni govor anonimnog izbjeglice iz Srbije, gdje se već naveliko vrši masovno etničko čišćenje muslimana:

„U takvom trenutku kad i najobičnije stvari mogu da imaju izgled priviđenja, punih veličine, straha i naročitog značenja, pojaviše se prvi užički muhadžiri na mostu. Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca, uvezana među denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču. Čuje se samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i jednolično kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim konjima.

Pojava tog premorenog i raskućenog sveta ugasi odjednom živost na kapiji. Stariji ostadoše na kamenim klupama. Mlađi poustajaše i napraviše sa obe strane kapije živ zid; između njih je prolazila povorka. Neki od kasabalija samo su saučesno gledali u muhadžire i ćutali, drugi su im nazivali merhaba i pokušavali da ih zadrže i ponude čime, ali se oni nisu ni obazirali na ponude i jedva su odgovarali na pozdrave. Samo su grabili da za vida stignu na konak na Okolištima. Bilo ih je u svemu oko sto i dvadeset porodica. Preko sto porodica odlazi u Sarajevo, gde ima izgleda da će biti smešteni, a petnaestak ostaje ovde u kasabi; to su većinom oni koji ovde imaju nekog svoga. Jedan jedini od tih premorenih ljudi, po izgledu neki siromah, inokosan čovek, zastade za trenutak na kapiji, napi se obilno vode i primi ponuđenu cigaru. Bio je sav beo od drumske prašine, oči su mu sjale kao u groznici, a pogled nije mogao da se zaustavi na jednom predmetu. Odbijajući žudno dimove, kružio je oko sebe onim sjajnim, neprijatnim pogledom, ne odgovarajući ništa na bojažljiva i učtiva pitanja pojedinaca. On samo otra duge brkove, zahvali kratko, i sa gorčinom koju u čoveku ostavljaju zamor i osećanje napuštenosti, prozbori nekoliko reči, gledajući ih sve odjednom onim pogledom koji ne vidi.

— Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“

Na prvi pogled se čini da je Andrić stvarno prorok – Bosni se zaista iz Srbije sprema pokolj, i ne jedan. Ali, mi znamo da on ovdje opisuje muhadžire koji su iz Srbije protjerani krajem XIX stoljeća, dok je distopiju Na Drini ćuprija pisao u okupiranom Beogradu, mirno i u harmoničnom suživotu sa nacistima okupatorima. Tako je on svakodnevno imao informacije o pokoljima muslimana u Sandžaku, Limskoj dolini, i istočnoj Bosni, koje je u knjizi predstavio kao predskazanje.

Isto tako na prvi pogled se čini da Andrić iskazuje određenu empatiju prema protjeranim muslimanima, muhadžirima, a ta lažna empatija biva brzo raskrinkana njegovim zluradim „ali kuda ćete vi bježati zajedno s nama, kad i na ovo red dođe?“

Šta mislite, kome će na jezik Andrić položiti ove zloslutne riječi? Nije teško odgonetnuti – nekom ko je autentičan svjedok, nekom ko se identificira sa slušaocima i obratno – tuđinu takvu ludost ne bi vjerovali –, nekom ko će tim riječima narodu utjerati strah u kosti. To je ovdje Andrićeva intencija; ovdje on nastupa kao nečastan autor.

Častan autor bi opisao etnička čišćenja bilo koga, bilo gdje, i književnim postupkom posredno osudio takav zločin protiv čovječnosti. A, Andrić nije častan autor. On likuje nad tim zlom, jer je pogodilo – koga? Njegove drugovjerce, recimo.

Umjesto lažnog, roman Na Drini ćuprija bi morao nositi pravi naziv: ĆERAĆEMO VAS JOŠ.