Svi gradovi na obali Jadranskog mora su zaista lijepi kao biseri, ali Dubrovnik je među njima pravi dijamant. Ovaj grad, koji je ne tako davno bio samostalna država, sve one koji ga obilaze ostavlja bez daha. Svaki turista se obavezno fotografiše na Stradunu, glavnoj ulici, šetalištu starog dijela grada kao i na zidinama njegovih pet tvrđava koje su okrenute prema moru, onoj strani sa koje mu je oduvijek prijetila opasnost. A njegov kopneni dio koji je daleko veći, njegova leđa, usmjerena prema državi Bosni, nemaju takvih odbrambenih utvrda jer Bosna nikada tom gradu, državi, nije bila prijetnja! Naprotiv, ona je bila garant njegove opstojnosti i njegov veliki trgovački partner. Ogroman je bio broj karavana koji su prenosili sirovine svih vrsta: plemenito drvo, so, žito, rude, sirovu kožu kao i razne gotove proizvode i dopremali to iz velike i snažne srednjevjekovne države Bosne u ovaj lučki grad. Ti tereti su najčešće pretovareni na dubrovačke brodove nastavljali svoj put do planiranog odredišta. Brojni su takođe bili trgovci, Dubrovčani, koji su putovali po Bosni i prodavali svoju robu, pristiglu sa svih strana svijeta. Interes kao i zadovoljstvo zbog te vjekovno uspješne saradnje bio je obostran.


Zašto Dubrovnik treba da se stidi? Dubrovačka sramota je velika, ogromna, iz razloga što je pristao na sakrivanje i falsifikovanje dokumenata u kojima se nalaze dokazi o veličanstvenoj prošlosti države Bosne i njenog naroda. Treba da se stidi zato što je dozvolio zlobnicima da neometano brišu, pišu i kidaju stranice njegovih arhivskih knjiga pa se sada te bljuvotine afirmišu kao istina! Navodno dva primjerka prvog, najstarijeg diplomatskog dokumenta pisanog bosanskim pismom, bosančicom, povelje kojom je bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine garantovao bezbjedno kretanje, zaštitu života i imovine dubrovačkim trgovcima od strane države Bosne, nalaze se u muzeju ovoga grada. Nažalost, nedostupni su zemlji iz koje oni potiču. Nesporna je činjenica da je veliki bosanski vladar, Kulin ban (1163 – 1204), koji je vladao od 1180 do 1204. godine historijski bio okvalifikovan kao heretik. To znači da je bio monoteista, da je vjerovao u Jednog Boga, da je bio musliman. Nespojivo je sa njegovim vjerskim ubjeđenjem i van svake logike da je pomenutu povelju naslovio rečenicom: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Razlog što ovi dokumenti nikada nisu bili u zemlji svog porijekla je strah da se ne otkrije prevara. Znajući da je u današnjici falsifikovanje lahko dokazivo, odgovorna lica tog grada su nedavno zabranila i njihovo privremeno izmještanje na izložbu u Sarajevu!? Potpuno je jasno i zašto.

Skrivena je, odnosno izbrisana iz dubrovačkih arhiva i istina da je ovaj grad bio multireligiozan i da su početkom XIV stoljeća njegovi većinski stanovnici bili dominantno muslimani! Bosanski velikaš, Sandalj Hranić – Kosača (1370 – 1435 ) je u tom periodu izgradio i uvakufio podkupolnu džamiju o čijoj lokaciji i izgledu više nema nikvih pisanih tragova, a izbrisana je čak i sa umjetničkih slika tadašnjeg Dubrovnika! Znači, svi tragovi o njenom postojanju su uništeni. I zbog toga se stidi, Dubrovniče!

U ovom vremenu kada dušmani sa svih strana pokušavaju uništiti i raskomadati, sada državu Bosnu i Hercegovinu, argumentovana istina o njenoj prošlosti bi, onima koji je vole i brane, mnogo značila. Znaš li ti, Dubrovniče, da bi na takav način, pomažući Bosni, pomogao i sebi, ali treba da znaš i to da će i bez tvoje pomoći ova zemlja, ako Bog da, opstati. A, ti ćeš, bez jake Bosne, ostati dugo, dugo neprirodno vezan za Zagreb. Sram te bilo Dubrovniče što si tako olahko zaboravio, uz čiju veliku pomoć si ti stoljećima postojao kao država, imena Dubrovačka Republika!