Predsjednik koji je ličio na svoj narod. Političar koji je dokazao da politika može biti plemenita vještina. Državnik koji nije odustao od sna o Bosni. Mislilac koji je gledao daleko ispred sistema jednoumlja, kulta ličnosti, ateizma. Filozof koji je znao dušu naroda kome pripada. Vrhovni komandant Armije RBiH koga su generali, komandanti i vojnici voljeli i postovali. Čovjek koji je prezirao ulizice, a narod mu je ruku ljubio iz poštovanja, jer je zračio skromnošću i jednostavnošću. Humanista koji je osvetu prizivao pravdom. Kosmopolita koji se radovao ljepoti različitosti kojom Bosna vijekovima srebrom zvoni. Umjetnik čije najvrednije djelo nosi ime Bosna i Hercegovina.

Vođa kome je narod bio u srcu, a on je svom narodu ostao kao zvijezda vodilja na putu očuvanja svetosti vjere, države i nacije.

Da nije bio običan, da je bio čovjek koji je dostojanstveno nosio i iznio povjereni mu emanet, da je bio čovjek vremena, koji je poveo porobljeni bošnjački narod u slobodu, govori i činjenica da je na dan njegove dženaze nebo iznad Bosne plakalo kišnim suzama kao dokazom kakva je blagodet bila u Aliji Izetbegoviću spuštena od Allaha, Bosni i Bošnjacima. Plakalo je nebo, plakala je Bosna, plakali su Bošnjaci, a Džennet se smijao razdragan, čekajući da bude počašćen njegovom dušom.

Državnik i Predsjednik za sva vremena.

Koliko sam sretna što sam živjela u vremenu u koje je Alija obilježio.
El- Fatiha