Historija nam govori, da je prošlo više od hiljadu godina kako postoji Bosna i Hercegovina. Postoji, mada su je šibale historijske oluje i gazila je dušmanska kopita sa svih strana svijeta kako bi je zarobili, a onda i prisvojili. Bila je često i dugo zarobljena, ali nikada perisvojena. Pošto je nisu prisvojili kao državu sada joj prisvajaju historiju, pokušavaju mijenjati geografiju, ali ni u tome neće uspjeti, jer je historija u stećku, u kamenu uklesana, a geografske granice čuvaju rijeke i more koje ne može nikada da prisuši, a to znači da je Bosna i Hercegovina vječna, a dušmani prolaze.

Došlo je vrijeme da Bošnjaci moraju, konačno početi, Bosnu i Hercegovinu kao kuću čardakliju u sebi zidati, ali joj fudament mora biti na zdravim osnovama, a ne na nekim novim ideološkim zabludama, kako su to počinjali u prošlosti. Bošnjaci moraju imati neimare u svojim redovima, a ne one iz komšiluka koji će biti dunđeri i fušeri, pa će ta kuća čardaklija pasti prije nego se i sagradi, a čardaci će ostati ni na nebu ni na zemlji. Ta kuća čardaklija mora imati čardake, sa puno ašik – pendžera, puno vrata širom otvorenih da se može izaći u široki dunjaluk, ali ponovo vratiti, da nikad vrata ne budu zamandaljena. U toj kući čardakliji neka se rađaju zdrava i lijepa muška i ženska djeca, neka roditelji udaju ćeri i žene sinove. U toj kući čardakliji neka se čita naša Knjiga, neka je prostrta serdžada prema Kibli okrenuta, neka mirišu ramazanski iftari, bajramske sofre i kurbani, neka se pjevaju sevdalinke. Tek kada to Bošnjaci shvate, u njima, Bosna i Hercegovina će biti moguća kao kuća čardaklija u njihovom srcu.

Nije dovoljno imati samo plan da bi Bosnu i Hercegovinu u sebi kao kuću čardakliju pravili. Da bi se Bosna i Hercegovina kao kuća čardaklija napravila, ona se, prije svega mora kao majka voljeti, Bosna i Hercegovina mora biti u svakom srcu. Kome Bosna i Hercegovina nije u srcu, taj nije iskreni Bošnjak. Bosna i Hercegovina je jedina domovina, druge domovine Bošnjaci nemaju, oni su ti koji domovinu nose u svom srcu.

U proteklih nekoliko stoljeća Bošnjaci i Bosna i Hercegovina odoljevali su svim neimarma zla i svim vrstama negacija i sistematskog omalovažavanja. Bosna i Hercegovina činila je jezgro velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Danas Bošnjaci žive u vremenu u kojem konačno imaju priliku da se samostalno bave pitanjima i da li će kuća čardaklija biti u njihovom srcu.

Konačno je trenutak da Bošnjaci pokrenu sve resurse i sve ljudske kapacitete na razvijanju svoje nacionalne svijesti. Bosna i Hercegovina domovina je i matica svih Bošnjaka, zato oni imaju i obavezu biti nosioci svih procesa u njoj. Kroz historiju su imali praksu da im drugi pišu o njima, da im drugi prave male kućerke u srcima, a danas možemo reći da konačno oni pišu sami o sebi, sami u svojim srcima zidaju Bosnu i Hercegovinu, kao kuću čardakliju.

Bošnjaci u svojoj kući čardakliji moraju imati sobu za edukaciju u kojoj će biti objašnjenja o historiji, jeziku, književnosti, politici i o drugim elementima značajnim za jedan narod bošnjački. Današnje generacije mogu slobodno istraživati, izučavati i prezentirati historiju i to se u ovom trenutku mora iskoristiti, kako bi historiju gus(l)ara poslali na historijsko smrdljivo smeće.
Sobzirom na prostorrni i geografski položaj, Bosna i Hercegovina je bila, ali i dalje je izložena neprestanim pretenzijama na njezinu teritoriju. Skoro da bi se moglo reći da je historija Bosne i Hercegovine zapravo historija borbe za Bosnu i Hercegovinu. A da bi je odbranili Bošnjaci je moraju smjestiti u svoje srce kao kuću čardaklijui tako je spasiti i odbraniti od srpsko – hrvatskih pretenzija, a sebe od ponovnog ustaško – četničkog genocida.

Ustaško – četnička bagra nije međusobno postavljala pitanje: Da li je moguće uništiti jedan narod do nestanka, i kako, i može li narod uopšte nestati? Oni su mislili da je to realna mogućnost kao dio njihovog plana i programa pa su prešli na praktično uništavanje naroda. Počeli su spaljivanjem zemlje, ustaško - (č)etničko čišćenje, prinudno iseljavanje, koncentracioni logori, likvidacije, masovne grobnice i istrebljenje. Po međunarodno pravnim normama sva ta djela sankcionisana su kao etnocid, urbicid, kulturolocid dakle – genocid. A sa tim krvavim pirom želilo se ostvariti osnovni cilj konačni obračun sa Bosnom i Hercegovinom i Bošnjacima koji će u znak prkosa Bosnu i Hercegovinu sagraditi kao kuću čardakliju u svom srcu.