Danas smo svjedoci grozovitog genocida u Gazi, koji Izrael svirepo i nesmetano vrši rugajući se u lice zabezeknutom „demokratskom“ svijetu. Sutra, kad genocid bude završen, izraelski književni i istorijski udžbenici će biti dopunjeni sadržajima o slavnoj oslobodilačkoj pobjedi nad mrskim neprijateljem, Palestincima. Generacije i generacije Židova će samooblikovati svijest o junaštvu svojih oslobodilaca. Snimit će mnoštvo filmova i spjevati sijaset epova – nijedan kao tragediju, već samo kao hvalospjev. Eshatološko utemeljenje te opake filozofije nalazit će u Tori.

O genocidu u Gazi neće napisati nijednu tragediju jer nisu u stanju u ubijanju Palestinaca vidjeti nikakav zločin niti tragediju. Upravo obratno!

A, mi nismo Židovi. Mi izvršimo genocid i raspjevamo se o njemu, sve do suza radosnica, koje nam se od silne radosti smrzavaju:

IGUMAN STEFAN
Razumjeh ga, al' plakat ne mogu;
da umijem plakat od radosti,
bih plakao rađe nego igda;
al' kod mene kada poje duša,
suze mi se smrznu od radosti.

(Nemojte se ljutit, ali ovdje moram napraviti kratku digresiju zbog fenomena smrzavanja suza: bili smo na skijanju u Orsijeru (Orcieres), sjajni tereni, beskonačna alpska idila, ali i polarni mraz, minus dvadeset pet stepeni Celzijusa! Mislio sam suze će mi se smrznuti, jer se efekat gubljenja temperature povećava proporcionalno brzini kojom juriš. Ali to se nije desilo. Suze su čudo. Međutim, ako je vjerovati Njegošu, mogu se smrznuti zbog silovite radosti.)

Na prvi pogled bi Gorski vijenac morao biti tragedija, jer nominalno zadovoljava osnovne postulate za tu književnu vrstu; ima:

uvod – okupacija od strane Osmanskog carstva;
zaplet – Turci izuzetno smrde, i usmrđeše crnogorske gore;
rasplet – odluka cetinjske skupštine o totalnom uništenju muslimanske zajednice;
glavnog junaka, koji tragično strada – muslimanski narod Podlovćenske Crne Gore;
epilog – opis genocida.

Nažalost, u strukturi Gorski vijenac – mimo klasične književne prakse –, za glavne junake (koji bi na kraju morali biti mrtvi!) ima vladiku i igumana, koji su na kraju mrtvi od smijeha! Zbog uspješno izvršenog pokolja!
Takav Gorski vijenac ne može biti tragedija.

Sljedeći nedostatak je površan i pust epilog. Morao bi biti detaljan opis istrage poturica. Umjesto toga Njegoš nam predočava pressicu, na kojoj novinari, učesnici pokolja, jedan po jedan pristižu i obavještavaju idejne vođe istrage – vladiku i igumana –, o pustoši koju su počinili braći muslimanima.

Takav Gorski vijenac ne može biti tragedija.

Može biti ono što smo već ranije konstatovali – vjersko-ideološki pamflet o uništenju muslimanske zajednice u Podlovćenskoj Crnoj Gori. Crnogorska Tora.

Nakaradnost Gorskog vijenca možemo popraviti njegovim proširenjem tako, što ćemo mu za epilog dodati manjkajući opis istrage poturica – tragediju Žrtva autora Safeta Hadrovića Vrbičkog, u kojoj je taj događaj (ili jedan od takvih) na osnovu istorijskih činjenica detaljno opisan.

Tragedija Žrtva je napisana u stihovima, u standardnom desetercu, tako da bi bila idealna dopuna krnjeg Vijenca.

Postoji i druga mogućnost: Gorskom vijencu kao epolog dodati prozu Danak zaboravu autora Ibrahima Čikića. Kao i Žrtva, Danak zaboravu detaljno i na osnovu istorijskih činjenica apsolvira istragu poturica u Šahovićima 1924. godine.

Ministar prosvjete Crne Gore će izuzimanje Gorskog vijenca iz školske lektire ostaviti za daleka neka pokoljenja; u međuvremenu bi eventualno mogao razmisliti o njegovom redigovanju.
Zbog bruke.