Proći Bosnom i Hercegovinom kroz njene gradove i sela otvorenih očiju i ušiju, znači da je nakon toga nemoguće zatvoriti usta, i ne govoriti, i ne pisati o onome što se moglo vidjeti i čuti Prvo što će te vidjeti je ogromno bogatstvo i raskoš uobraženih bogataša i priče o njima. Te uobražene bogataše možemo svrstati u nekoliko grupa.

1. Jednu od tih grupa činiše bogataši koji su izrazili spremnost i uložili imetak u izgradnju: džamija, medresa, tekija, mostova, česmi i drugih građevina, i uklesana su im imena kako bi spomen na njih ostao trajan, a nakon njihove smrti da se vidi da su ostavili neki trag. Mnogi su od njih su mislili da su time zaslužili oprost, ali su neki bili u zabludi iz dva razloga: prvo, stoga što su imetak sticali nepravedno, sumnjivo, podmitljivo i na haram način. Neki su znali da čine grijeh i izazivaju srdžbu Allaha, ali se nisu zbog toga nikada pokajali i da su taj imetak trebali vratiti onima kojima stvarno pripadao siromasima, a ne pojedincima ili nekim institucijama koje služe manjem krugu ljudi. Ti uobraženi bogataši su se obogatili na grbači vlastitog naroda, oni se bogatiše, a narod biva sve siromašniji. Drugi razlog njihove zablude jeste u tome što kod sebe izgradiše iluziju da im je bio cilj činiti dobro kada dijele imetak u dobrotvorne svrhe. Od dodjele siromahu ni dinara, nisu sebi dopustili njihovu ljubav i hvala jer to nije išlo s častoljubljem pohranjenog u njihovim dušama. Bilo je i onih časnih neuobraženih bogataša koji su kao takvi ušli u historiju dobrotvora.

2. Nekada se desi da jedni s halalom stiču zaradu, da se klone harama i da utroše imetak na izgradnju džamija, a opet su u zabludi iz dva razloga: prvi je licimjerstvo i težnja za popularnošću i slavom. Desi se, naime, da u mjestu iz kojeg dolaze, da u njihovom susjedstvu ima dosta siromaha, pa je najpreče imetak dijeliti njima. Džamije su brojne i svrha im je da okupljaju ljude dok ih gradnja nove džamije razjedinjuje i rasparčava. Mahale se međusobno takmiče koja će imati veću i ljepšu džamiju i koja će imati više viletnih minareta. Nažalost, puno je džamija koje zjape prazne, malo se napune od džume do džume, ili od bajrama do bajrama. Neke mahale nisu puteve asfaltirale, nemaju škole, djeca im pješače do udaljenih škola, nemaju ambulante, trgovine. Nema svrhe graditi džamije na svakom sastajalištu i u svakoj mahali, a da u tom mjestu žive bijednici i siromasi kojima je potrebna infrastruktura i financijska pomoć. Ulazak u te džamije neće siromahu utoliti ni glad ni žeđ. Uobraženim bogatašima je lakše da daju imetak za izgradnju džamija kako bi to bilo primjećeno od strane drugih. Posebno im godi kada ih ljudi njima slični hvale misleći da to čini u ime Allaha, a u stvari, to učine radi onih koji ih posmatraju kao neke „dobrotvore“, a oni su samo licimjeri.

3. Ovu grupu čine oni koji dijele imetak siromašnima i bijednicima želeći time da stanu na posebno mjesto u džematu, ali i u džamiji. Njihova serdžada mora biti u prvom safu, ali su u džamiji samo od bajrama do bajrama. Siromasi, redovni klanjači imaju običaj izraziti zahvalnost i razglasiti dobročinstvo koje im učinjeno nakon bajram namaza, kada ti kvazi bogataši otvore svoje novčanike. Ovima nije drago da udjeljuju tajno jer u skrivenim siromasima vide svoje obmanjivače koji, hvaleći ih, pokrivaju njihova dobročinstva. Često se desi da zaborave na svoje siromašne i gladne susjede, često i na svoje prijatelje i rođake.

4. Ima i bogataša koji čuvaju kapital u stranim bankama i škrtare s njim, a zaokupljeni su formalnim ibadetima u kojima nije predviđeno dijeljenje vitri i zekata. Oni su ostavili svoje vjerske obaveze, a prihvatili se drugih poslova: mita i korupcije, kriminala, kocke, šverca ljudima i drogom. Umjesto da pomažu gladne i siromašne, oni koriste vrijeme sakupljanja imetka. Oni su bogataši, ali su vjerski bijednici.

5. Nekima je ovladala škrtost toliko da sebi dopuštaju jedino davanje vitri i zekata. Za vitre i zekat izdvajaju onaj dio imovine koji je pokvaren, neupotrebljiv, od harama i koji im više ne treba. Od siromašnih biraju one koji će ih služiti i uzvratiti im učinjeno, ili onoga koji će im valjati u budućnosti da radi kao najamnik, ili pak onome preko koga će ostvariti određene ciljeve dajući vitre i zekat onoj osobi koju odredi jedan od velikodostojnika (šefa stranke) kojeg se pribojava, a ovaj mu treba kako bi na taj način kod dotičnog stekao odeređenu poziciju i tim putem ostvario svoju nakanu. Oni su zasljepljeni svojom imovinom. Ovo njihovo davanje vitri i zekata nisu vitre i zekat, to je sračunati dugoročni krediti, sa visokim kamatama koji će im siromasi kao najamnici vraćati.

6. U ovu grupu se mogu svrstati i ljudi srednjeg imućnog stanja, a to su „vjerski fanatici“ među kojima ima i bogataša, i siromaha. Ima onih koji rade i ne rade, a ipak imaju od nekuda pare. Neki kažu iz Arabije. To se čuje, ali se vide i arapska naselja oko Sarajeva. Ovi su uobraženi zato što prisustvuju sijelima i slušaju predavanje „vehabija“, jer su i jedni i drugi ubjeđeni da će zato biti nagrađeni i da im je to sasvim dovoljno da budu spašeni. Puno njih slušaju ova predavanja, ali ih ne sprovode u praksi niti iz njih uzimaju poruku, jer su ta predavanja samo prepričavanja iz perida u koji bi se „vehabije“ vratile, ali ne sami nego da u što većem broju povedu svojih pristalica. Teorija bez prakse nije dovoljno ići kroz život. Na tim predavanjima nema praktičnih savjeta ili objašnjenja, kako posaditi maline, voćke, postaviti staklenike i uzgajati povrće, raditi za sebe i porodicu prehraniti. Samo pustiti brade i zikr činiti, predavanja slušati i u njima dangubiti nije dovoljno ni za Allahovu nagradu. Ipak su oni uobraženi jer nagradu za prisustvovanje predavanjima je u tome što ona postiču na „dobro“, a ako takva sijela nemaju svrhu onda od njih nema nikakve koristi. Jedino koristi imaju „vehabije“ predavači, kojima se steru sergije, dodjeljuju hedije. Želja predavača je da što više imaju prisutnih, manje obrazovanih da dobiju pohvalu od njih, da um prodaju svoje knjige kako bi se na tom polju obrazovali. Mada nema praktičnih potvrđivanja, zato sva predavanja ostaju među njima i četiri duvara. Ako nema poticaja u djelu onda ni od te želje nema nikakvog dobra. Posebno je interesantno da se oni uobraze s onim što su čuli na predavanjima (na vazu). Nekada se raznježe poput žena pa se čak i rasplaču. Oni sliče bolesniku koji prisustvuje sastanku liječnika i sluša što oni govore za određene lijekove, ali on ih neće uzeti niti se interesuje za njih umišljen da svojim prisustvom nalazi sebi lijek. Ili su poput gladne osobe koja čeka u redu narodne kuhinje s platičnom kanticom i boji se da neće stići kanticu napuniti. Svako predavanje (vaz) koji ne promjeni neku osobu da se praktično popravi i radi, da zaradi, a ne da samo dolazi na predavanja i ako misle da će im biti bolje u životu grdno se varaju. Ako budu samo aminali, a ne budu radili oni će biti dodatni svjedoci protiv samih sebe.

7. Ova grupa je prevazišla sve stupnje predhodnih uobraženih bogataša. Oni koriste dobro isprobanu metodu bogaćenja, jer su im širom otvorena sva vrata kao svemir kosmičkim brodovima kroz koja ulaze i uzimaju državnu imovinu, njeno blago, resurse, tendere, budžete, Političari su bogataši, ratni prifiteri i „uhljebi“, koji decenijama ništa ne rade, a svoj nerad dobro unovče i tako gomilaju svoje bogatstvo. Imaju ga toliko da viškove prepisuju na porodicu i na rodbinu. Od tog bogatstva ne izdvajaju za džamije, mostove, česme, škole, ceste, narodne kuhinje. Puno njih ne daju ni vitre ni zekat, a kako bi ga davali, kada je taj novac na haramu zarađen. Sa tim haram novcem kupuju sve što im padne na pamet: diplome, stanove, kuće, vile, auta, kamijone, helikoptere, a što je najžalosnije kupuju i ljude, a koji za njih odrađuju prljave poslove. Njih ne interesuje elita koja je ispod njih, srednja ili ona na samom dnu.
Političari su uobraženi bogataši i njih ne interesuju oni koje nisu u rangu njihovog bogatstva a najmanje imaju intresovanja za: nezaposlene, penzionere, rudare, za mlade kojih je sve manje u državi, a sve više na Zapadu gdje političari rade za narod i državu. Političari se sjete svojih redovnih glasača, kojih izgleda ima dovoljno da budu izabrani. Sjete se i sirotinje koja ne može otići iz države, jer nemaju ni za kofer, a kamo li za autobusku ili avionsku kartu. Tim siromasima pred izbore političari im kupe paketiće ili nešto obećaju, ali to nikada ne ispune.
Političari, bogataši ne vide one koji čekaju pred stranim ambasadama i odlaze iz države, ali ih stavljaju u statistiku kao da su ih oni zaposlili, a ne otjerali iz države. Ne vide ni sirotinju u redovima u narodnim kuhinjama, ali se boje gladi pa se bore da ne izgube „bijeli hljeb“.
Mnogi se čude i nerviraju, zašto političari, uobraženi bogataši ne ispunjavaju „imovinske kartone“? Mislim da su dva razloga zašto to ne rade. Prvi razlog je, trebalo bi im puno vremena i papira, a i ljudstva da to sve popišu, a drugi razlog je, oni ne žele da njihove „imovinske kartone“ vide drugi političari, uobraženi bogataši ko je od njih puno bogatiji ili puno siromašniji, a svi su i državu i narod decenijama plaćkali i tako se bogatili.