U svakodnevnom životu posvećujemo malo ili nimalo pažnje uticaju književnosti na naše živote. A on je ogroman. Književnost je sve od praistorije do današnjih dana imala presudnu ulogu u razvoju civilizacija. Sprva usmena, a zatim i pisana. Sve svete knjige – Rigveda, Jadžurveda, Samaveda, Atharvaveda, Upanišade, Mahabharata, Bhagavad-gita, Kur'an, Hadisi, Tora, Talnaka, Talmud, Biblija - Stari zavjet, Biblija - Novi zavjet – jesu prije svega književnost. Svaka druga grana umjetnosti bazira na književnosti: opera, film, pozorište… Sva naučna saznanja su nam dostupna preko tekstova koji su također književnost … Sve nauke temelje na njoj. Književnost ima presudan uticaj na formiranje našeg ličnog identiteta, naše svijesti i našeg poimanja svijeta. Ona kroji javno mnjenje.

Proteklih dvadeset godina sam se bavio ispitivanjem javnog mnjenja vezano na Gorski vijenac. Taj kontroverzni spjev je tragedija; riječ tragedija ovdje tumačimo kao homonim, jer označava vrstu književnosti, ali istovremeno i tragediju koja je zadesila naš narod. Zato što je Gorski vijenac kroz istoriju poslužio kao uputstvo i odobrenje za mržnju i kolektivno uništenje naših sunarodnjaka.

Ispitivanje nisam vršio tako što bih odlazio pojedincima i od njih uzimao intervjue; umjesto toga jednostavno sam bilježio izjave ili stavove javnih ličnosti u javnom diskursu – književnika, publicista, istoričara … i zapažanja u obliku kolumni objavljivao na web-magazinu Bošnjaci.net. Obzirom da je tema o Gorskom vijencu u javnom diskursu sasvim tabuizirana, u svojim kolumnama sam pokušavao biti krajnje korektan i objektivan. Trudio sam se da moj odnos do ispitanika nikada ne bude tipa ad hominem. Koliko sam u tome bio uspješan – neka kažu sami „ispitanici“.

Da je pitanje Gorskog vijenca apsurdno dogmatizirati i tabuizirati, pokazuje primjer gospodina Vlatka Simunovića, neokrunjenog viteza kulture i novinarstva Crne Gore, koji mi je dvije hiljade i sedamnaeste samoinicijativno ponudio da za podgoričku Pobjedu napišem disput o Gorskom vijencu. Moram li reći da sam bio radostan što još postoji čojstvo i junaštvo u Crnogoraca? Što postoje ljudi koji su spremni za razgovor? Za rušenje barikada između nas? Ne moram. Jedini problem takvih razumnika je nedostatak sagovornika sa naše strane. Oni danas ne mogu pronaći crnogorskog Bošnjaka intelektualca, književnika, publicistu… koji bi se usudio javno i kritično progovoriti o Gorskom vijencu, niti o bilo kojoj školskoj lektiri sa antiislamskim sadržajem.

Nažalost, vrlo je lako pronaći sijaset onih drugih, koji su spremni direktno u kameru ili samo u mikrofon ponavljati one hvalospjeve i mudrolije o toj „književnosti“, koji se nalaze u čitankama i mainstream recenzijama.

Razmišljanja nekolicine njih sam predstavo u mojoj novoj knjizi, koja uskoro izlazi iz štampe.

Knjiga Tragedija zvana Gorski Vijenac predstavlja prijelomnicu u teoriji književnosti u vezi sa ovdje tretiranom literaturom. Njenom pojavom uvriježenoj teoriji preostaje samo neminovni salto mortale. Taj događaj možemo uporediti sa onim iz astronomije pojavom Giordana Bruna i Galilea Galileia. Do tada je geocentrični sistem važio za jedino istinito objašnjenje dinamike i strukture nebeskih tijela. Protivnicima takvog razmišljanja prijetila je smrtna kazna. Crkva, kao vlasnica naučnih istina je spaljivanjem na lomači kažnjavala one koji su se drznuli reći istinu.

Za kritično mišljenje o Gorskom vijencu nije zaprijećena smrtna kazna, mada se narod ponaša kao da jeste.

Pobjedu istine nad zabludom nije mogla suzbiti ni država, ni svemoguća Crkva. U konačnici je prihvaćen heliocentrični sistem, i teoretičari geocentričnog su ponizno prihvatili istinu.

Nema sumnje da neće doći do salta mortale trenutno važeće književne teorije o Gorskom vijencu, kao i o ostalim knjigama sličnog sadržaja; knjige će biti uklonjene iz školskih lektira, a tomovi eseja, rasprava, maturskih, doktorskih i drugih radova, koji su u zvijezde kovali neprimjerenu umjetnost, završit će u korpama za smeće.

Nastupit će doba rasvjetljenja.